Biskupi, Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Preporuči
Tiskaj
WordBiskupi uputili Pastirsku poslanicu u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH
"Plodovi prošlosti - zalog su budućnosti"
Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, o svetkovini Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca uputili su svećenicima, redovnicima, redovnicama i svemu vjernom puku Pastirska poslanicu u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Poslanica nosi naslovom: „Plodovi prošlosti - zalog su budućnosti“, a podijeljena je u deset točaka od kojih svaka počinje kratkim citatom iz Svetoga Pisma.
U uvodnom dijelu biskupi ističu da je Crkva u BiH „s ovdašnjim pučanstvom bila najtješnje povezana kroz duga stoljeća njegove dramatične povijesti“ te da je „pustila duboke i snažne korijene u naš hrvatski narod“ koji je „duboko ukorijenjen u plodno tlo katoličke vjere i crkvenog zajedništva“. Podsjećaju da je papa Lav XIII. svojim Apostolskim pismom („Ex hac augusta“) od 5. srpnja 1881. godine ponovno uspostavio redovitu crkvenu hijerarhiju. „Ovom pastirskom poslanicom želimo mi biskupi zajednički još jednom predočiti svima vama, ali i drugim našim suvremenicima svoja razmišljanja o proteklim desetljećima postojanja i djelovanja obnovljene crkvene hijerarhije u našoj zemlji, kao i o sadašnjem stanju naše domovinske Crkve te o aktualnim poteškoćama, izazovima i zadaćama pred kojima se nalaze članovi Kristove Crkve u našoj zemlji“, stoji u poslanici biskupa BK BiH.
Osvrćući se na „dramu svjedočkih stoljeća“, biskupi podsjećaju da je „proces ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini tekao usporedo s prestankom otomanske vladavine nakon Berlinskog kongresa (1878.) i uključivanja ovih krajeva u srednjoeuropski politički i kulturni ambijent“. Piši i da je „prethodno, kroz više od četiri stoljeća otomanske vladavine sav Božji narod u Bosni i Hercegovini pravim čudom, uz velike žrtve i stradanja, proživljavao i svjedočio svoju vjernost Kristu“ te ističu da su „obični vjernici, redovnici franjevci, svećenici-glagoljaši, drugi dijecezanski svećenici u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, te i sami biskupi-apostolski vikari – poput starokršćanskih 'ispovjedalaca vjere' svjedočili svoje katoličanstvo, podnosili zbog toga patnje svakojake, riskirali vlastiti život, ali ipak odolijevali i opstajali u zemlji svojih pradjedova“.
U drugoj točci svoje Poslanice biskupi pišu o „početku bujanja crkvenog života“ ističući da je „u četiri desetljeća austrougarske uprave (1878.–1918.) Katolička Crkva doživjela pravi procvat na mnogim područjima“ što se prije svega odnosi na porast broja vjernika, osnivanje većeg broja župa i četiri nove bogoslovije te četiri mala sjemeništa s gimnazijama. Ističu da se „dolaskom u Bosnu i Hercegovinu novih redovničkih družbi, kao npr. isusovaca i trapista, te sestara Milosrdnica, Klanjateljica Krvi Kristove i Kćeri Božje Ljubavi, otvaraju mnoge škole, internati, konvikti, bolnice, dječji vrtići, domovi za starije osobe“. Posebno spominju vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita Josipa Stadlera koji je pokrenuo mnogobrojne korisne pastoralno-karitativne akcija te osnovao žensku redovničku zajednicu sestara Služavki Malog Isusa. „Ona, kao i većina drugih redovničkih zajednica, skrbi osobito za siromašnu i napuštenu djecu, njihov život, odgoj i obrazovanje, te za siromašne starce i starice. Broj redovnika i redovnica bio je u stalnom porastu, tako da su nešto kasnije, pogotovo kad su pristigle i Školske sestre franjevke, osnovane i sestarske provincije“, stoji u poslanici biskupa Biskupske konferencije BiH.
Nakon kratko osvrta na vrijeme između Prvog i Drugog svjetskog rata, biskupi pišu da je „tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička je Crkva u našoj zemlji uvelike stradala“ te da su „u tom razdoblju izginuli mnogi vjernici i poubijani svećenici, porušene crkve i uništen veći broj župa te mnoga kulturna dobra“. Potom naglašavaju da su „stradanja, koja su uslijedila neposredno nakon završetka toga rata, bila za Crkvu katastrofalna“ navodeći da je „zbog izravnih i neizravnih posljedica rata i kasnijih progona, do 1952. smrtno stradalo čak 160 svećenika i nekoliko desetina redovnika“ i da su „mnogi svećenici, redovnici i redovnice, iako dokazano nedužni, osuđeni na dugogodišnje robije“. Naglašavaju da „kroz neko vrijeme, krajem 1949. i početkom 1950. godine u BiH nije bilo na slobodi ni jednoga biskupa, jer je jedini preostali, mostarski biskup Petar Čule, na montiranom procesu 1948. bio osuđen na dugogodišnju robiju“. Spominju i da je „prisilno zatvorena međubiskupijska bogoslovija u Sarajevu, franjevačka u Mostaru i trapistička kod Banje Luke te mala sjemeništa u Travniku, na Širokom Brijegu i trapističkoj opatiji „Marija Zvijezda“ kod Banje Luke“ te da je „sve redovnice tadašnji komunistički režim protjerao iz BiH dok su „neke od njih, međutim, ipak uspjele ostati, radeći u civilnom odijelu“. Navode i da je „isti protucrkveni režim gotovo svu crkvenu imovinu oduzeo a posvema zabranio djelovanje svim crkvenim dobrotvornim, kulturnim i školskim ustanovama, osim franjevačkom sjemeništu u Visokom i franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu“ dok je „katolički tisak bio skoro potpuno uništen i kroz više desetljeća, koja su uslijedila, nije smio postojati“.
U petoj točci ističu da je, „unatoč protuvjerskom i protucrkvenom ozračju u kojem se tijekom zadnjih desetljeća našla naša domovinska Crkva, Bog je blagoslovio žrtve i uslišio molitve svoga naroda, te mu je darivao brojna svećenička i redovnička zvanja“ te navode broj svećenika po biskupijama i franjevačkim provincijama kao i da je „krajem 2010. godine u BiH živjelo i djelovalo 540 časnih sestara“. Poseban odsjek posvećen je „daleko najbolnijem za Crkvu u našoj domovini tijekom svih ovih sto trideset godina“ odnosno „nasilnom fizičkom iskorjenjivanju čak nekoliko stotina tisuća katolika uslijed nedavnog 'etničkog čišćenja' i nemogućnosti njihova povratka i ostanka u rodnom kraju“. Doneseni su podaci o predratnom i današnjem broju katolika, o broju ubijenih svećenika i redovnica te uništenim i oštećenim crkvenim objektima. Tabelarno je u brojevima i postocima prikazan broj katolika iz kojeg je vidljivo da je proces procentualnoga smanjivanja broja katolika nastavljen posebice poslije Drugoga svjetskog rata te pojačan nakon 1971. i „sudbonosno ubrzan u posljednjem ratu i u sadašnjem poratnom vremenu i to prvenstveno zbog spomenutoga etničkog čišćenja i, napose za Hrvate katolike, nepravednoga Daytonskog sporazuma i još nepravednije njegove implementacije“.
U sedmoj točci biskupi se osvrću na „nove pošasti“ odnosno nove izazove od kojih je jedan „demografske naravi a drugi kulturološke“. Biskupi pišu da, „osim opadanja ukupnog broja katolika, uvelike zabrinjava nagli pad njihova prirodnog priraštaja“ te navode podatke iz župnih knjiga krštenih i pokopanih iz kojih je vidljiv pad priraštaja od 1996. do 2010. godine. Ističu da „kulturološki izazov za kršćane naših dana, ali i za vjernike općenito, jest odnos suvremenog čovjeka – osobito na europskom kontinentu prema – duhovnim i vjerskim vrednotama, prema transcendentnim uporištima i objavljenim izvorima istine i morala“.
U osmoj točci biskupi ukazuju na potrebu trajnog prepoznavanja znakova vremena u svjetlu Evanđelja ističući spremnost i dalje se „zalagati za istinu, pravdu, praštanje i trajni mir u našim župama, biskupijama i cijeloj zemlji gdje su još uvijek destruktivno prisutne mnoge neistine i nepravde te mnoge druge negativne posljedice nedavnog rata“. „Promatrajući nepristrano sadašnju situaciju u kojoj se nalazi naš narod i drugi narodi u ovoj zemlji, te naša Crkva u njima i među njima, postaje nam jasno da je potreban zaokret u pravcu jednog novog promišljanja: o novom evangeliziranju nas, članova Crkve da bismo uzmogli vjerodostojno svjedočiti vrjednote Kristova Evanđelja u našem životnom okruženju i tako dati svoj doprinos da ova zemlja krene putem razumijevanja i suradnje svih njezinih naroda i građana . Taj zaokret nam valja svakako učiniti!“, ističu biskupi.
Deveta točka zapravo je poticaj da se s kršćanskom nadom ide prema novom proljeću vjere i Crkve. Izražavajući zahvalnost Bogu za sve milosti tijekom proteklih 130 godina, biskupi sada osobito važnim za smatraju: ustrajnost u odanosti Svetoj Stolici i u vjernosti Petrovu nasljedniku, međusobno usklađivanje pastoralnih inicijativa, učvršćivanje zajedništva među svim našim crkvenim strukturama, ustanovama i pojedincima, provođenje uputa crkvenog učiteljstva i čuvanje autoriteta biskupa kao učitelja vjere i čuvara liturgijskoga života, posvećivanje veće brige za svećenike u pastvi i drugim vrstama apostolskoga djelovanja, promicanje duhovnih zvanja, pospješivanje redovničke karizme svih redova, muških i ženskih, i za njihov pomladak, otkrivanje, prepoznavanje i podržavanje Božjih darova u vjernicima laicima, pojačanje pastoralne brige za katoličke obitelji, sustavan rad s mladima, promicanje djela milosrđa, ljubavi i mirotvorstva, ustrajno promicanje poštovanja ljudskih prava i pravedna mira.
U desetoj točci biskupi potiču na otvorenost novoj evangelizaciji navodeći tri međusobno nerazdruživo povezana čimbenika koji rađaju novu evangelizaciju: „novo iskustvo Boga, novo čitanje vlastite prošlosti i novo posvješćivanje vlastite naše zbilje“. Svoju poslanicu biskupi Biskupske konferencije BiH sljedećom završavaju molitvom blaženog pape Ivana Pavla II. koju povjeravaju moćnom zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, blaženoga Ivana Merza, Drinskih mučenica i svih neznanih svetaca i mučenika iz biskupija u BiH: „Preda Te, raspeti i uskrsli Kriste, danas dolazi Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina s teškim računom svoje povijesti. Ti si naš veliki zagovornik. Ovaj Te puk zaziva ističući da snagom svojeg otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz ime grada Sarajeva, uz ime Bosne i Hercegovine“. (kta)