Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine Conferentia Episcoporum Bosniae et Hercegovinae

Osnovna načela unutrašnjeg uređenja u crkvama

I. Uvod u problematiku

Današnja arhitektura teži za oblicima crkava, koji će biti u skladu s okolišem i mjesnom kulturom. Što o tome donose crkveni propisi?

Crkva, kao mjesto liturgijskog zborovanja, treba ispunjavati dva zadatka: da bude simbolični znak -ad- extra i funkcionalni objekt neophodan za redovita li­turgijska okupljanja i djelatno sudjelovanje svih sudi­onika -adintra.

Opća Uredba Rimskog misala ističe: "Crkve ili druga mjesta neka budu prikladna za vršenje svetog čina i za djelatno sudjelovanje vjernika. Uz to neka sveta zdanja i bogoštovni predmeti budu zaista dostojni i lijepi, kao znakovi i simboli viših stvarnosti" (br. 288).

Na vjerski osjećaj značajno utječe materijalno unu­trašnje uređenje crkvenog odnosno liturgijskog pro­stora, konkretno: arhitektura - oblik i raspored prosto­ra, umjetnički sadržaji, ukrasi itd. Utisci iz djetinjstva često ostaju smjerodavni za cijeli život.

U nas su uglavnom sve crkve već preuređene za slavlje obnovljene liturgije, odnosno nove se grade imajući također u vidu obnovljenu liturgiju (ne dovo­deći u pitanje, najnoviji Motu proprio Benedikta XVI. [Summorum pontificum] o Misi Ivana XXIII.). Pa ipak se utemeljeno postavlja pitanje: jesu li naše crkve tako građene i tako uređene da odgovaraju mentalitetu na­šega domaćeg vjernika - katolika?

Nužno je uvažiti određene etničke i kulturne spe­cifičnosti zajednica vjernika kojima je namijenjena crkva kao zgrada kao i prostor i predmeti za konkretne liturgijske obrede koje ta zajednica slavi.

Valja razlikovati:

a)   praktičnu funkcionalnost crkve kao liturgijskoga prostora za odvijanje svih liturgijskih slavlja konkre­tne zajednice (katedrala, župna crkva, samostanska, sjemenišna, bolnička ili grobljanska kapelica) i

b)   simbolično značenje - znakovnu vrijednost zgra­de kao cjeline ili pojedinih njezinih dijelova, izvana ili iznutra (zvonik, pročelje, križ, oltarni prostor, osvje­tljenje - prirodno, vitraji ili umjetno ukrasni lusteri).

Funkcionalnost i znakovitost - simboličnost cr­kvenoga objekta, odnosno prostora, ne bi se smjeli ni suprotstavljati ni dijeliti, nego moraju uvažavati ovo troje: 1) praktičnost, 2) tzv. socio-personalno načelo i 3) mistični sadržaj.

Ad 1) Praktičnost. Crkva, tj. prostor za liturgijsko slavlje, mora biti prikladna za dobro i praktično oba­vljanje svih onih liturgijskih obreda i čina koji su pre­dviđeni za zajednicu koja se okuplja u tom prostoru. To podrazumijeva mogućnost okupljanja, dovoljne preglednosti, čujnosti; nesmetanoga kretanja, stajanja, sjedenja, klečanja te predsjedanja, čitanja, moljenja, pjevanja, kao i obavljanja specifičnih čina kod slavlja pojedinih sakramenata ili drugih liturgijskih funkci­ja: oltar, ambon, krstionica, ispovjedaonica (koncelebracija, prostracija itd.) Namjena nekoga liturgijskog predmeta mora prva odlučivati njegov oblik i izradu (za sjedenje, za stajanje, za čitanje, za klečanje, za gle­danje).

Ad 2) Socio-personalno načelo. Osim što je pra­ktično mjesto za obavljanje obreda odnosno liturgij­skih slavlja, liturgijski prostor - crkva treba omogućiti svim članovima liturgijske zajednice i osobnu sabra­nost i radost, kao i međusobnu bliskost i poštovanje.

Ad 3) Mističnost. Liturgijski prostor odnosno cr­kva jest za katolike neizostavno mjesto susreta utjelo­vljenog Boga i nas, njegovih otkupljenika. Ona je sveto mjesto, jer u njoj sveti Bog sakramentima Crkve, po­svećuje ljude za njihovo osobno spasenje i za suradnju u Božjem spašavanju i posvećivanju svijeta. Mistično značenje liturgijskoga prostora poglavito ovisi i o svi­jesti što je svaki pojedini sudionik liturgijskoga slavlja ima o spasonosnim otajstvima i liturgijskim činima koje slavi u tom prostoru sam ili zajedno s drugim su­dionicima. Mističnom ozračju liturgijskoga prostora trebaju doprinijeti i određeni simboli koje Crkva već stoljećima upotrebljava u svojim liturgijskim zdanji­ma kao: povišeno mjesto - svetište, lađa crkve (kapelice), stupovi, osobito svetohranište, "špilje", pa i simboli i slike iz povijesti spasenja ili iz života Crkve (sakra­menti, sveci itd.).

II. Neka opća načela

Govoreći u svom VII. poglavlju o "sakralnoj umje­tnosti i bogoštovnim predmetima" konstitucija o li­turgiji Drugoga Vatikanskog koncila izrijekom kaže: "Crkva nije nikada imala svoj vlastiti umjetnički stil, nego je dopuštala umjetničke oblike svakog razdoblja, prema naravi i uvjetima naroda i prema potrebi razli­čitih obreda, nastojeći da tijekom stoljeća brižno čuva umjetničko blago. Stoga neka i umjetnost naših vre­mena, te svih naroda i krajeva ima u Crkvi slobodu djelovanja samo ako dužnim poštovanjem i doličnom čašću služi bogoštovnim zgradama i svetim obredi­ma..." (SC, 123).

U ovako postavljenu koncilskom tekstu prepozna­jemo najprije misijsku i ekumensku širokogrudnost Koncila (koja je prisutna i u drugim njegovim doku­mentima).

Također uočavamo širom otvorena vrata Crkve slobodnom stvaranju suvremene umjetnosti, kao što je to uglavnom bio slučaj i u dosadašnjim stoljećima njezine povijesti.

Valja uočiti kako je naglašeno da ta predviđena dje­la i oblici suvremene umjetnosti imaju funkciju po­maganja i poticanja dužnoga čašćenja i poštovanja i liturgijskim prostorima i liturgijskim odredima koji se u njima obavljaju. Bog i njegovi sveci jesu "objekt" štovanja i čašćenja u liturgijskim činima Crkve i zato i sve vrste umjetnosti: arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, glazba prijašnjih vremena i suvremenih ostvarenja trebaju biti u službi i Crkve i njezine liturgije.

To još jednom ističe spomenuta Opća uredba i gdje, između ostalog, stoji: "Crkva neprestano traži od raznih, umjetnosti njihovu plemenitu službu te priznaje umjetnički izraz svih naroda i krajeva.......... Kao što nastoji sačuvati umjetnička djela i blago što su nam ih minula stoljeća namrla, te ih prema potrebi prila­goditi novim zahtjevima, tako se trudi promicati nova ostvarenja, koja odgovaraju duhu svakog pojedinog vremena. Zato pri povjeravanju posla umjetniku, kao i pri odabiranju umjetničkih djela za crkvu treba teži­ti za pravom umjetničkom vrsnoćom koja će hraniti vjeru i pobožnost i biti u skladu s pravim značenjem i svrhom kojoj služe" (OURM, 289).

Kad je govor o sakralnoj - svetoj umjetnosti, valja nam pripaziti da su ovdje obje riječi važne. Zato su odgovorni u crkvenim zajednicama dužni više pazi­ti na plemenitu ljepotu nego na pustu raskoš koja se nerijetko zna pretvoriti u kič. Direktorij o pastoralnoj službi biskupa naglašava: "Pri gradnji crkava, osobito župnih, neka se biskup brine da se uskladi umjetnost s pobožnošću te neka ne zaboravi ures i siromaštvo, ljepotu i korisnost. Skrbno neka sprječava što god miriše po neskladnim novotarijama, a tako i sve što više šteti nego li koristi svetosti mjesta i pobožnosti vjerni­ka. Napokon, neka pazi da se pri gradnji, obnavljanju i ukrašavanju crkava ne ide na prevelike troškove da se župe ne bi opteretile prevelikim dugovima. Bilo bi neskladno kad bi se zbog kamenih crkava sprječavalo 'caritas' i apostolat žive Crkve, koji se u tom slučaju moraju pretpostaviti ukrašavanju hramova" (Direkto­rij, 181).

Ova točka Direktorija zapravo opširnije tumači odredbu koncilske konstitucije, koja glasi: "Neka se Ordinariji brinu da u promicanju zaista svete umje­tnosti i u njezinu pomaganju više paze na plemenitu ljepotu nego li na puku raskoš. To isto vrijedi za sveto ruho i urese" (SC, 124). Tu valja uočiti da su i viši re­dovnički poglavari - kao ordinariji pozvani odgovor­no se brinuti za svoje egzemptne crkve.

Drugi dio istoga broja tumači što se ne može pri­pustiti u bogoslužni prostor: "Neka se biskupi svojski pobrinu da iz Božjih zgrada i svih ostalih svetih mje­sta uklone ona djela umjetnika koja se protive vjeri, ćudoredu i kršćanskoj pobožnosti, te vrijeđaju prisan osjećaj, bilo da su iskrivljenih oblika ili su nedostatne, osrednje i prividne umjetničke vrijednosti" (SC, 124).

Koncil, dakle, kaže kako Crkva, tj. biskup ne može prihvatiti u svoje bogoslužje neko umjetničko djelo ako ono vrijeđa ove četiri izrijekom nabrojene vrije­dnosti: vjeru, ćudorede, pobožnost i vjerski osjećaj. Te vrijednosti nisu istoznačne iako su slične i povezane. Svaka od njih ima svoju težinu i nijedna se ne bi smjela ispustiti iz vida. Svetost liturgijskoga prostora u kojem se okupljaju vjernici različitih ukusa i profila zahtijeva ne samo da se umjetničkim djelima - slikom ili kipom - ne samo ne bi smjelo ugrožavati ćudorede i vjeru, nego moraju biti na korist pobožnosti i vjerskom osje­ćaju širih vjerničkih krugova, tj. što većem broju tih vjernika, članova konkretne liturgijske zajednice.

Primjećujemo ovdje i jasan kriterij za estetsku pro­cjenu svakoga bogoslužnog predmeta (uključujući i ukrase). Ne smiju biti od nedostatne, osrednje i pri­vidne umjetničke vrijednosti, dakle kič, za koji se veli daje negacija, te vrlo konkretan i žilav neprijatelj sva­ke, pa i crkvene umjetnosti, koji Koncil ne želi imati u bogoslužnim prostorima. Na pokoncilskom je crkve­nom učiteljstvu zadaća da taj zahtjev Koncila razbo­rito ali i odlučno provode u djelo, u duhu postojećih liturgijskih odredaba, između kojih navodimo ovu: "Ures crkve neka teži više za njezinom plemenitom jednostavnošću negoli za raskoši. U odabiranju ukra­snih čimbenika treba voditi računa o istinitosti tvari i nastojati oko toga da uresi pomažu odgoju vjernika i dostojanstvu svega svetoga prostora" (OURM, 292).

Veliku novinu za uređenje liturgijskoga prostora adekvatnog obnovljenoj liturgiji donosi u zadnjem dijelu spomenuti član konstitucije gdje se kaže: "Pri podizanju svetih zgrada neka se brižljivo pazi da budu prikladne za slavljenje liturgijskih čina i da se u njima može postići djelatno sudjelovanje naroda" (SC, 124).

To su dva glavna kriterija koje se mora poštovati pri uređenju bogoslužnog prostora: nesmetano odvi­janje liturgijskih slavlja i optimalno sudjelovanje svih članova liturgijske zajednice - adekvatno njihovoj hi­jerarhijskoj ulozi i mjestu.

Nije dostatno da posvećene zgrade odnosno litur­gijski prostori budu samo prikladni za obavljanje li­turgijskih čina - to im je i neposredna svrha. Arhitekti su dobili novi, važan zahtjev: tako rasporediti sav unu­tarnji prostor da u njemu bude omogućeno djelatno sudjelovanje svih nazočnih vjernika. Velike crkve sta­rijega datuma nije uvijek lako prilagoditi ovomu za­htjevu, ali nove, koje se sada grade, nužno bi morale uvažavati ovaj postulat, zapravo liturgijsku brigu cijele konstitucijeSacrosanctumConcilium.

III. Mogućnost raznovrsne liturgijske namjene

U liturgijskom se prostoru okuplja zajednica, po­glavito župna, za različita liturgijska slavlja; nedjeljne, ili svakodnevne mise, kao i mise za različite skupine, krsno, pokorničko (zajedničko i pojedinačno) slavlje, slavlje ženidbe, sprovoda, službe riječi, razne kateheze, javne ili privatne pobožnosti. Ta raznovrsnost liturgij­skih slavlja zahtijeva mogućnost prilagodbe prostora različitim liturgijskim zajednicama. Ta prilagodba se današnjom arhitekturom dade uspješno postići, ali se svakako mora voditi računa o činjenici da su sva li­turgijska slavlja i obredi radi konkretnih ljudi, i zato se njih nužno mora uključiti pri donošenju rješenja o prilagodbama postojećega liturgijskog prostora.

Valja također računati na određenu "hijerarhiju" službi kojima je konkretni liturgijski prostor nami­jenjen: npr. euharistija, slavlje drugih sakramenata i drugih vrsta bogoslužja, te na "hijerarhiju" u poje­dinim obredima odnosno slavljima: npr. naviještanje riječi, euharistijska gozba, križni put, štovanje svetaca. "Hijerarhija" također ovisi i o glavnoj namjeni pojedi­noga bogoslužnog prostora - župne crkve, prošteništa ili oratorija za manje skupine.

Ta moguća i poželjna plurifunkcionalnost bogoslužnoga prostora ne bi smjela biti na uštrb sklada, je­dinstva prostora. Naime: "...Stoga opće uređenje svetog zdanja mora biti takvo da na neki način daje sliku sabra­ne zajednice, da omogući odgovarajući raspored sviju i pogoduje ispravnu vršenju svake pojedine službe (...).

Sve to, iako mora izražavati hijerarhijsko uređenje i raznovrsnost službi, treba ipak tijesno povezati u je­dnu cjelinu tako da jedinstvo svekolikog svetog puka time dođe jasno do izražaja. Narav i ljepota prostora i svega namještaja treba da promiče pobožnost i očituje svetost slavljenih otajstava" (OURM, 257).

IV. Temeljni raspored unutrašnjosti crkve - liturgijskog prostora

Liturgijski propisi predviđaju: 1) svetište - prezbiterij, 2) mjesto odnosno eventualni prostor za čuvanje presvete euharistije, 3) prostor za vjernike, 4) prostor za pjevački zbor i glazbene instrumente te 5) predvo­rje crkve odnosno liturgijskog prostora.

1. Svetište je centralno mjesto u liturgijskom pro­storu predviđenu za glavne službenike liturgijskoga slavlja, odnosno obreda. U užem smislu to je mjesto oko oltara, previđeno za celebrante i moguće koncelebrante. Treba biti uočljivo svojim izgledom, za odvija­nje svetih obreda dostatno prostrano, po mogućnosti povišeno odnosno ukrašeno stepenicama, baldahi­nom ili na koji drugi prikladan način.

OURM predviđa konkretan raspored i uređenje svetišta - prezbiterija. S obzirom na "oltar i njegov ures" izrijekom kaže sljedeće:

"Oltar, na kojem se pod otajstvenim znakovima uprisutnjuje žrtva križa, ujedno je i Gospodnji stol, a Božji je narod na misi sazvan da u njemu sudjeluje; središte je i zahvaljivanja koje se vrši euharistijom.

U svetome prostoru euharistiju valja slaviti na olta­ru; izvan toga prostora može se slaviti i na prikladnom stolu, ali uvijek na stolnjaku i tjelesniku te uz križ i svijećnjake.

Uputno je da u svakoj crkvi bude nepomičan oltar, koji jasnije i trajnije označava Krista Isusa, živi kamen (1 Pt 2,4; usp. Ef 2,20). U drugim prostorima koji su namijenjeni za bogoslužje oltar može biti pomičan.

Nepomičan je oltar onaj koji je tako građen da je pričvršćen za tlo te se ne može pomaknuti, a pomičan je onaj koji se može prenositi.

Oltar, gdje god je to moguće, neka se gradi odvo­jeno od zida da se može lako obići i na njemu slaviti licem prema narodu. Neka zauzima takvo mjesto da bude uistinu središte kamo se sama od sebe usredoto­čuje pozornost svekolike zajednice vjernika. Oltar će redovito biti nepomičan i posvećen.

Oltar, kako pomični tako i nepomični, posvećuje se prema obredu iz Rimskoga pontifikala. Pomični se oltar ipak može samo blagosloviti.

U skladu s običajem i značenjem, što je do nas došlo crkvenom predajom, ploča nepomičnoga oltara neka bude kamena, i to izrađena od prirodnoga kamena.

Ipak, može se, prema sudu konferencije biskupa, uzeti i druga tvar, dolična, čvrsta i umjetnički obrađena. No­sači pak ili osnova na kojima leži ploča mogu se izraditi iz koje mu drago tvari, samo da je dolična i čvrsta.

Pomični se oltar može napraviti iz bilo koje pleme­nite i čvrste tvari koja, prema običajima i predaji raznih krajeva, odgovara liturgijskoj upotrebi.

Dobro je uščuvati običaj da se kod posvećenja pod oltar ugrade, odnosno pohrane relikvije svetaca, pa i nemučenika. Samo neka se pazi da vjerodostojnost tih relikvija bude zajamčena.

U novim crkvama koje se grade bolje je da se po­stavi samo jedan oltar, koji će u zajednici vjernika biti znak jednoga Krista i jedne euharistije Crkve.

U već sagrađenim crkvama, gdje je postojeći oltar tako smješten da otežava sudjelovanje naroda te se zbog svoje umjetničke vrijednosti ne može premjesti­ti, izgradit će se drugi nepomični oltar koji će se umje­tnički oblikovati i obredno posvetiti te će se samo na njemu vršiti sveta slavlja. Da se pozornost vjernika ne odvraća od novoga oltara, postojeći oltar neka se po­sebno ne urešava.

Iz poštovanje prema slavljenju Gospodnjega spomen-čina i prema gozbi na kojoj se pruža Gospodnje Tijelo i Krv, oltar na kojem se slavi neka bude prekri­ven bar jednim stolnjakom bijele boje, a on neka obli­kom, mjerom i uresom odgovara građi samoga oltara.

Kod urešavanja oltara neka se teži za umjerenošću. U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova ro­đenja. U vrijeme pak korizme zabranjuje se urešavanje oltara cvijećem, osim u nedjelju Laetare (IV. korizme­na) te na svetkovine i blagdane.

Cvjetni ures neka bude uvijek umjeren te neka se radije smjesti pokraj oltara nego na samome oltaru.

Na oltaru može stajati samo ono što je potrebno za slavljenje mise, to jest: evanđelistar, od početka slavlja do navještaja evanđelja; kalež s pliticom, piksida - ako je potrebna - tjelesnik, ubrus, pokrivalo i misal od pri­prave darova do čišćenja svetoga posuda.

Tehnička pomagala za bolju čujnost svećenikova glasa, ako su potrebna, neka se također postave na ne­nametljiv način.

Svijećnjaci, koje u pojedinim liturgijskim činima iziskuje poštovanje i svečanost slavlja (usp. br. 117), neka se prikladno rasporede ili na oltaru ili pokraj njega, poštujući pritom ustrojstvo oltara i prezbiterija, kako bi sve bilo skladno sazdano te vjernicima ništa ne bi priječilo da nesmetano prate što se na oltaru do­gađa ili što se onamo donosi.

Isto tako neka na oltaru ili blizu njega bude križ s likom raspetoga Krista, koji će okupljena zajednica moći dobro vidjeti. Korisno je da takav križ ostane u blizini oltara i izvan liturgijskih slavlja kako bi vjerni­cima prizivao u pamet spasonosnu muku Gospodnju (OURM, 290-308).

S obzirom na "ambon" Uredba veli sljedeće:

"Dostojanstvo Božje riječi traži da u crkvi bude pri­kladno mjesto za naviještanje, prema kojemu će se za vrijeme liturgije riječi sama od sebe obraćati pozor­nost vjernika.

Zgodno je da takvo mjesto općenito bude nepomi­čan ambon, a ne tek običan pomični stalak. Uzevši u obzir raspored svake crkve, ambon treba da je posta­vljen ondje gdje će vjernici moći dobro vidjeti i čuti zaređene služitelje i čitače.

S ambona se proglašuju jedino čitanja, pripjevni psalam i vazmeni hvalospjev; isto se tako može s njega držati homilija te izreći nakane sveopće molitve. Do­stojanstvo ambona iziskuje da na nj uzlazi samo služitelj riječi.

Pristoji se da se novi ambon, prije nego se uvede u liturgijsku uporabu, blagoslovi prema obredu iz Rim­skoga obrednika" (OURM, 309).

S obzirom na sjedište za svećenika slavitelja i osta­la sjedala Uredba donosi: "Sjedište svećenika slavitelja treba da označuje njegovu službu predsjedanja skupu i ravnanja molitvom. Stoga mu je najprikladnije mjesto na dnu prezbiterija prema narodu, osim ako to prije­či raspored zgrade ili druge okolnosti, na primjer ako bi prevelika udaljenost otežavala saobraćanje između svećenika i okupljene zajednice, ili pak ako se svetohranište nalazi na sredini iza oltara. Neka se izbjegava bilo ikakav oblik prijestolja. Pristoji se da se sjedište, prije nego bude uvedeno u liturgijsku upotrebu, bla­goslovi prema obredu iz Rimskoga obrednika.

Isto tako neka se u svetištu rasporede i sjedala za svećenike suslavitelje te za prezbitere koji će, odjeveni ukorsku odjeću, slavlju biti nazočni, ali u njemu neće koncelebrirati.

Sjedalo za đakona neka se postavi u blizini sjedi­šta za slavitelja. Sjedala za poslužitelje neka se postave tako da se jasno razlikuju od sjedala za kler te da po­služitelji mogu s lakoćom vršiti povjerenu im službu" (OURM, 310).

Na taj se raspored pozivaju odredbe i iz Rimskog pontifikala i Red posvete crkve (usp. V, 3-4) i Red po­svete oltara (usp. IV, 6-11). Ove odredbe valja uvažiti.

2. Prostor za čuvanje Presvete Euharistije. S obzi­rom na "mjesta za čuvanje Presvete Euharistije" vrijedi sljedeće:

"Prema građi svake pojedine crkve i zakonitim mjesnim običajima, neka se presveti Sakrament čuva u svetohraništu u nadasve dostojnom, časnom, vidlji­vom, urešenom i za molitvu prikladnom dijelu crkve.

Redovito neka bude samo jedno svetohranište, ne­pomično, izrađeno od čvrste, nepovredive i neprozir­ne tvari te zaključano tako da se što je moguće više otkloni mogućnost obeščašćenja. Povrh toga, pristo­ji se da se svetohranište, prije nego bude određeno za bogoslužnu uporabu, blagoslovi prema obredu iz Rimskoga obrednika.

S obzirom na znak, prikladno je da na oltaru na kojem se slavi misa ne bude svetohranište u kojem se čuva presveta euharistija.

Priliči stoga, prema sudu dijecezanskoga biskupa, svetohranište smjestiti:

c) ili u prezbiteriju, ali ne na oltaru na kojem se sla­vi, u obliku i na mjestu koje će najviše odgovarati, ne isključujući ni stari oltar koji se više ne koristi za sla­vlje (OURM, 303);

d) ili pak u nekoj kapelici, prikladnoj za osobno klanjanje i molitvu vjernika, koja je prostorno tijesno vezana s crkvom te vjernicima dobro vidljiva.

Prema drevnome običaju, pored svetohraništa neka trajno gori posebna svjetiljka na ulje ili od voska, a ko­jom će se označavati i častiti Kristova prisutnost.

Neka se nipošto ne zaboravi obdržavati i sve ono što o čuvanju presvete euharistije propisuju zakonske norme" (OURM, 314-317).

U postsinodalnoj pobudnici Sacramentum caritatis papa Benedikt XVI. posebno se zadržao na da­vanju pojašnjenja u vezi s mjestom za svetohranište u crkvi, ističući da su se i biskupi na sinodi pitali ,,o primjerenom smještaju svetohraništa" (br. 69). Papa najprije ističe kako "ispravan položaj svetohraništa pomaže prepoznavanju stvarne Kristove prisutnosti u Presvetom sakramentu" i zato je nužno da svetohra­nište "svatko može lako uočiti čim uđe u crkvu". U tu svrhu pred svetohraništem neka gori vječno svjetlo. Navodeći zatim da je također "potrebno voditi računa o arhitektonskoj rasporedbi sakralnog zdanja" Papa veli: ,,U crkvama, u kojima ne postoji kapela s Presve­tim sakramentom, i u kojima je veliki oltar sa sveto­hraništem nepomičan, neka se nastavi s postojećom praksom čuvanja euharistije i klanjanja, izbjegavajući ipak smjestiti svetohranište iza sjedala slavitelja. U no­vim crkvama bilo bi dobro smjestiti kapelu s Presve­tim sakramentom blizu prezbiterija; tamo gdje to nije moguće, poželjno je smjestiti svetohranište u prezbite­riju, na dovoljno povišenom mjestu, u središtu apside ili pak, na drugom mjestu gdje će biti isto tako dobro vidljivo." Papa nadodaje da "pozornost na ove napo­mene dat će dostojanstvo svetohraništu, za koje valja skrbiti i pod umjetničkim vidom. Naravno, nužno je voditi računa o onom što je doneseno u OURM-u. Posljednji sud o tim stvarima u svakom slučaju izriče dijecezanski biskup. Tako Papa!

e)   Prostor za vjernike. "Mjesta za vjernike treba rasporediti vrlo brižno, kako bi oni očima i duhom mogli živo sudjelovati U svetim slavljima. Poželjno je da im se redovito stave na raspolaganje klupe ili stol­ci. Za osudu je običaj da se nekim privatnim osobama dodjeljuju posebna mjesta. Klupe ili stolice, osobito u novopodignutim crkvama, treba tako urediti da vjer­nici mogu lako zauzeti onaj stav tijela što ga pojedini dijelovi obreda traže te da mogu s lakoćom pristupiti svetoj pričesti.

Valja paziti da vjernici budu u stanju ne samo vidje­ti svećenika, odnosno đakona i čitače, nego da ih, uz pomoć suvremenih tehničkih pomagala, mogu lako i čuti" (OURM, 311).

Za euharistijsku službu prinosi se kruh i vino (a često i drugi darovi i prinosi). Zato je potrebno pre­dvidjeti blizu ulaza u crkvu ili na kojem drugom po­godnom mjestu stol (stolić) za te darove, a isto tako i za čišćenje liturgijskog posuda i njegov smještaj nakon pričesti - u svetištu ili blizu njega. - Rimski obrednik - Red krštenja (usp. 10-11) te Blagoslovi (usp. 833-837) ističe da sve stolne i župne crkve - a uz pristanak mje­snog Ordinarija i druga crkva i bogomolja - moraju imati i svoju krstionicu ili krsni studenac. Predviđeno je u naznačenim rubrikama i njezino mjesto te od čega treba biti napravljena.

U bogoslužnom prostoru treba predvidjeti mjesto i za ispovjedaonicu - jednu ili više. Zakonik kanonsko­ga prava propisuje: "Vlastito je mjesto za sakramental- no ispovijedanje crkva ili kapela (kan. 964, § 1).

Što se tiče ispovjedaonice, neka biskupska konfe­rencija izda odredbe, vodeći ipak računa, da uvijek na vidnom mjestu budu ispovjedaonice s čvrstom reše­tkom između pokornika i ispovjednika da se njima mogu slobodno služiti vjernici koji to žele (§ 2).

Neka se ne ispovijeda izvan ispovjedaonice, osim ako ima opravdana razloga" (§3).

"BK je je donijela slijedeću odredbu o ispovjedaonici: U svakoj crkvi neka bude barem jedna ispovjedaonica s čvrstom rešetkom. Osim toga, neka se po mogućnosti uredi u crkvi ili bogoslužnom prostoru prikladno mjesto gdje će se ispovijed moći obaviti u slobodnom razgovoru, a pokornik će po želji sjediti ili klečati (usp. Dopunske odredbe itd, u Službene vijesti BKJ-e 2/1984, str. 3-4)" (V. B. Nuić, Opće pravo Kato­ličke crkve, 1985., 313).

f)   Prostor za pjevački zbor i glazbene instrumen­te. Opća Uredba (312-313), pozivajući se na Uputu Svetoga zbora obreda "Musicam sacram" odnosno na SC (VI. poglavlje), govori izrijekom i o mjestu za pjevački zbor, te za orgulje ili druga glazbala. Mjesto je zbora ondje gdje će doći jasno do izražaja njegova narav; on je dio okupljene zajednice vjernika, a članovima zbora se mora omogućiti sakramentalno su­djelovanje u misi - pričešćivanje. - A orgulje ili druga glazbala neka budu smješteni na mjestu gdje će biti na pomoć i pjevačkom zboru i narodu. Prije nego se uve­du u liturgijsku uporabu, neka se orgulje blagoslove (usp. Blagoslovi, 1052-1907).

Rimski obrednik Blagoslovi naglašava: "Neka se svi pomno drže načela i propisa o izgradnji tih dijelova cr­kve i o njihovu postavljanju na prikladno mjesto, kako je to određeno u liturgijskim knjigama"! (br. 878).

5. Slike izložene na štovanje. S obzirom na broj i prikladnost svetačkih slika Koncil donosi jasne na­putke: "Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici štuju; ali neka to bude u umjerenom broju i s prikladnim rasporedom, kako ne bi kod kršćanskog puka izazivale čuđenje ili olako pružale prigodu za manje ispravnu pobožnost" (SC, 125).

To će Opća uredba konkretizirati: "...U svetim se mjestima zakonito izlažu vjernicima za štovanje slike Gospodina, blažene Djevice Marije i svetaca... Neka se ipak pazi da se njihov broj ne bi odveć umnožio, zatim, da budu tako raspoređene, da ne bi odvlačile vjernicima pozornost od samog slavljenja. Redovito neka ne bude više od jedne slike jednog te istog sveca. Kod ukrašavanja i uređenja crkve valja općenito imati pred očima pobožnost cijele zajednice, ali i ljepotu i dostojanstvo samih slika" (OURM, 318).

Dakle, jasna je instrukcija da se ne može dopustiti nikakav "ikonoklazam", kao ni išta neuredno, nepri­kladno, praznovjerno.

Budući da umjetnine - slike ili kipovi - u crkvi ula­ze u bogoštovne predmete, glavnu brigu o njima vodi mjesni ordinarij koji će se u obavljanju svojih prava i dužnosti posavjetovati s Odborom za svetu umjetnost za tu svrhu osnovanim, kako to izrijekom Koncil (SC, 126, odnosno 44, 45 i 46).

Ovdje valja svakako nadodati kako Koncil zadu­žuje biskupe, odnosno teritorijalne skupove biskupa, da se pobrinu za prikladnu izobrazbu umjetnika, koji će im onda stajati na raspolaganju, te da se i budući svećenici tijekom svoje izobrazbe pouče "o povijesti i razvoju sakralne umjetnosti" i o zdravim načelima na kojima se moraju temeljiti djela sakralne umjetnosti, kako bi na taj način cijenili i čuvali crkvene spome­nike te mogli davati savjete umjetnicima pri izrađiva­nju njihovih djela (SC, 127. 128 i 129) A Opća uredba izrijekom traži da "za ispravno građenje, popravljanje i uređivanje svetih zdanja, neka se svi kojih se to tiče savjetuju s biskupijskom komisijom za svetu liturgiju i crkvenu umjetnost. A i dijecezanski biskup neka se za savjet i pomoć obrati toj komisiji kad je posrijedi donošenje propisa o tome pitanju, odobravanje nacrta staja treba da promiče pobožnost i očituje svetost sla­vljenih otajstava" (OURM, 204).

A u već spomenutoj pobudnici Benedikta XVI. Sacramentum caritatis, jednoj od najnovijih instrukcija Svetog Oca u stvarima koje se tiču liturgije, poglavito euharistije, napisane su i ove riječi: "... Potrebno je po­stati svjestan da je svrha sakralne arhitekture ponuditi Crkvi, koja slavi otajstva vjere, a nadasve euharistiju, prikladan prostor za primjereno odvijanje liturgijskih čina. Naime, narav kršćanskoga hrama određena je sa­mim liturgijskim činom, koji podrazumijeva sabiranje vjernika (ekklesia), živog kamenja duhovnog hrama" (usp. 1 Pt 2,5).

Isto načela vrijedi za svu sakralnu umjetnost opće­nito, osobito za slikarstvo i kiparstvo, u kojima religio­zna ikonografija mora biti usmjerena sakramentalnoj mistagogiji. Temeljito poznavanje povijesti sakralne umjetnosti može biti od velike pomoći onima koji su zaduženi da od arhitekata i umjetnika naručuju umje­tnička djela koja će biti u službi liturgije. Stoga je prije­ko potrebno da u formaciji bogoslova i svećenika kao važna disciplina bude uključena povijest umjetnosti, s osobitim osvrtom na bogoslužne građevine u svjetlu liturgijskih normi.

Konačno, nužno je da u svemu što je povezano s euharistijom bude ukus za lijepo. Pozornost i skrb ta­kođer je potreba i glede liturgijskog ruha, uresa, sve­tog posuđa kako bi, organski povezani i među sobom uređeni, odgajali za poštovanje otajstva Boga, očitova­li jedinstvo vjere i osnaživali pobožnost" (br. 41).