Pozdravna riječ predsjednika BK BiH na otvaranju 58. redovnog zasjedanja
U prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banja Luci
Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine započeli su 16. srpnja 2013. u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banja Luci svoje 58. redovno zasjedanje. Pozdrav predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franje Komarice prenosimo u cijelosti:
Poštovana i draga braćo u biskupskoj službi,
poštovani generalni tajničke naše BK,
nakon što smo jučer u ovdašnjoj katedrali svečanim misnim slavljem, zajedno s brojnim svećenicima, te redovnicama i vjernicima laicima proslavili blagdan sv. Bonaventure, nebeskog Zaštitnika moje, Banjolučke biskupije, danas započinjemo redovno ljetno, 58. po redu zasjedanje naše Biskupske konferencije.
Izričem svima Vama srdačnu zahvalnost i dobrodošlicu:
• Vama, nadbiskupe mons. Luigi Pezzuto, apostolski nuncije u našoj zemlji i Vama Ekscelencijo novoimenovani biskupe biskupije Fraisalabad, dosadašnji savjetniče Apostolske nuncijature u Sarajevu.
• Vama uzoriti kardinale Vinko Puljiću, nadbiskupe i metropolito vrhbosanski,
• Vama, braćo biskupi, Ratko Periću biskupe mostarsko-duvanjski i trajni upravitelju trebinjsko-mrkanski,
• Vama Tomo Vukšiću, vojni ordinariju u BiH,
• Vama Pero Sudaru, pomoćni vrhbosanski biskupe
• i Vama Marko Semrene, pomoćni biskupe banjolučki.
Jednaku iskrenu zahvalnost i topolu dobrodošlicu izričem i Vama, cijenjeni delegati susjednih nam Biskupskih konferencija:
• HBK – biskupe križevački Nikola Kekiću,
• SŠK – biskupe novomestki Andreje Glavane, te
• MBK sv. Ćirila i Metoda nadbiskupe beogradski Stanislave Hočevaru, kojem od srca želim dobar oporavak nakon nedavne teške operacije glave.
Zahvaljujem isto tako – i pozdravljam vrijednog i neumornoga suradnika mons. Ivu Tomaševića, generalnog tajnika naše BK.
Od našeg proljetnog 57. redovnog zasjedanja, na planu cijele Katoličke Crkve imamo puna četiri mjeseca karizmatičnog vođenja Crkve od strane novoga pape Franje. Od samog svog početka on je svojim riječima, a još više svojim gestama i određenim znakovima unio jedna novi stil – ne samo u Vatikan, nego i u razmišljanje crkvenih struktura diljem cijele Katoličke Crkve. S time on ne staje niti posustaje. Jasno nas je sve upozorio da nema zaustavljanja na našem putu života, nego valja odlučno ići ka cilju. A cilj je vječni život, koji omogućuje jedino Isus Krist. Ako bismo se zaustavili uslijed vlastitog zamora ili uslijed objektivnih – možebitnih nepremostivih prepreka pred nama – stvar i zadaća za koju smo odgovorni neće biti dovršena, nećemo se približiti cilju našega života za zemlji.
Valja nam se podsjetiti, da Crkva, iako ima zadaću da o sebi vodi računa da se ne posvjetovnjači, Crkva se ne može povući iz svijeta i njegovih problema u neku svoju „privatnu“ oazu sreće i samozadovoljstva. Utemeljitelj Crkve Isus Krist svjesno je ušao u povijesnu, zbog grijeha mutnu i otrovanu rijeku čovječanstva, da bi njenu vodu svojom božanskom, preobražavajućom snagom „prečistio“ i usmjerio ju prema njenom jedinom pravom ušću – sretnoj vječnosti. Isti taj Krist i dana u i po svojoj Crkvi također i u ovoj našoj domaćoj životnoj stvarnosti želi isto činiti i postići. Zato je i naša nezaobilazna zadaća da, kao vođe, pastiri i učitelji Kristovih vjernika u našim (nad)biskupijskim zajednicama ne budemo sputani niti zarobljeni stvarnim ili prividnim – objektivnim ili subjektivnim barijerama i poteškoćama, nego slobodni i trajno raspoloživi za ono, što nam Bog dariva, što od nas očekuje i što podržava.
Kristova Crkva nikada i nigdje, pa tako ni sada ni u našoj zemlji – ne smije sebi dopustiti da izgubi iz vida Krista – Raspetog i Uskrslog, i da sama sebe degenerira u neku „dobrotvornu nevladinu organizaciju“. Ako je sada, pod vodstvom pape Franje, cijela Crkva izričito pozvana da bude „siromašna Crkva za siromahe“, to se onda, bez sumnje, odnosi i na Crkvu koju mi biskupi u ovoj zemlji predvodimo. Materijalno siromaštvo, koje tijekom dugih desetljeća više-manje konstantno prati naše djelovanje – kako unutar naših zajednica tako i prema našim susjedima – ne bi smjelo biti nikakva, a pogotovo ne dostatna isprika da budemo siromašni kršćanskom djelotvornom vjerom i kršćanskom neuništivom nadom.
Posjetit ću na naše zajedničko Pastirsko pismo za „Godinu vjere“ s početka listopada 2012. U njemu smo, između ostalog istakli: „Papa želi da se tijekom ove 'Godine vjere' svećenici, redovnici, redovnice i ostali vjernici pojačanim zanimanjem upoznaju s ispranim tumačenjem koncilskih dokumenata i Katekizmom Katoličke Crkve i da odatle crpe čist katolički nauk i hrane i produbljuju svoju vjeru“.
Također smo jasno konstatirali: „Svi smo mi svjesni potrebe obnove – osobito one duhovne – našeg naroda, naše Crkve i naše zemlje. Također smo svjesni, da samo iz osobne, osvjedočene vjere u Trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, može doći i do istinske i potrebne obnove Crkve, a onda i društva.“
Podsjećam Vas, braćo, da se ove godine – 4. prosinca – navršava 50 godina od svečanog proglašenja prvog dokumenta Drugog vatikanskog koncila „Sacrosanctum concilium“, Konstitucije o sv. liturgiji. Zar nije i to prigodan povod da tijekom ovih idućih mjeseci uložimo dodatne napore kako bi naši prvi suradnici – svećenici, a onda i redovnici i redovnice zajedno s povjerenim im Božjim narodom još intenzivnije produbili svoje znanje i svoju vjeru o i u ovo srce cjelokupnog života i djelovanja Crkve (usp. SC 10)?
Ako bismo tu uspjeli učiniti jedan doista kvalitetan iskorak, vjerujem da bi nam bilo kao Crkvi lakše prebroditi i mnoge druge prepreke koje stoje na putu naše očekivane vjerodostojnosti i plodnosti.
O tome bismo mogli i tijekom ovog zasjedanja još malo porazgovarati.
A prema točkama Dnevnog reda koje je za ovo zasjedanje predvidjelo Stalno vijeće na posljednjem svome zasjedanju – glavna naša preokupacija bit će djelovanje Caritasa BK – dosadašnje te njegovo buduće usmjerenje u duhu smjernica Papinskog vijeća Cor unum o provođenju papina Motuprorija „Intima Ecclesia“. Imamo i cijeli niz aktualnih tema – koje ćemo nastojati u dostatnoj mjeri obraditi. Sve su Vam te teme već poznate, pa ćemo ići redom.
Ipak želim još samo jedno posebno spomenuti, jer to smatram svojom dužnošću. A to je činjenica koju naprosto moram prihvatiti, da nas napušta dragi naš iskreni prijatelj i dragocjeni pomoćnik u mnogim i raznim problemima i prigodama tijekom nekoliko zadnjih godina. Savjetnik Apostolske nuncijature u Sarajevu mons. Joseph Arshad, kako znademo nedavno je od Sv. Oca Franje imenovan rezidencijalnim biskupom biskupije Faisalabad u svojoj domovini Pakistanu. Dok ne možemo zanijekati određenu dozu žalosti što nas napušta vjerodostojni i požrtvovni radnik u Kristovu vinogradu, ne bismo bili pravi kršćani, ako se ne bismo i veselili što Kristovi vjernici u biskupiji Faisalabad dobivaju za svog pastira, vođu i učitelja ovako iskusnog i Kristu vjerna učenika.
Dragi naš brate u apostolskoj službi, od srca Vam zahvaljujem u ime svih članova naše BK za sve što ste učinili za dobro naše domovinske Crkve. Obećavamo Vam naše molitve u Vašem budućem životu i apostolskom radu. Gospodin Vas krijepio a Presveta Djevica štitila. Ad multos annos! Hvala.