Izjava predsjednika Biskupske konferencije BiH nakon kanonizacije pape Ivana Pavla II.
Nakon Mise kanonizacije, 27. travnja 2014. na Trgu sv. Petra u Vatikanu
.jpg)
Nakon što je sudjelovao na Misi kanonizacije, 27. travnja 2014. na Trgu sv. Petra u Vatikanu, biskup banjolučki i predsjednik Biskupske konferencije BiH dao je suradniku Katoličke tiskovne agencije BK BiH g. Mariju Udini dao je sljedeći osvrt na njegovo pitanje, koja ga sjećanja i osjećaji prožimaju pri pomisli da je 22. lipnja 2003. bio domaćin svecu Ivanu Pavlu II.:
Zahvalan sam, doista, Bogu i to koliko čovjek može biti Bogu zahvalan, a ne može nikad dovoljno, da sam bio suvremenik ovoga velikog čovjeka cijelog čovječanstva koji je bio toliko skroman i malen da je došao u jednu Banja Luku, grad i sredinu već otpisanu od toliko drugih, osobito kad je u pitanju katolička populacija u tom gradu. Njegova je to bila izričita želja, kako su mi kasnije rekli njegovi prvi savjetnici. On je dva tjedna prije toga bio, kako je poznato, u Hrvatskoj i mogao je sigurno našega velikog sina, sina našega grada Banja Luke, Ivana Merza blaženoga, proglasiti blaženim, u bilo kojem od ovih gradova koje je posjećivao dva tjedna prije. Ali on je htio doći u Banja Luku da i tamo podari katolicima Banjolučke biskupije i katolicima Bosne i Hercegovine, na osobit način, evo, u blaženiku i dio sebe. Dižući Ivana Merza na čast oltara, on je svima nama poručio - samo hrabro naprijed, imate zagovornika. Poručio je pogotovo mladima, koji su uvijek budućnost Crkve, budućnost naroda, budućnost grada, budućnost jedne regije i sredine da u blaženom Ivanu Merzu imaju pred sobom čovjeka koji je prošao, također, dramatične trenutke u svojoj mladosti u Prvom svjetskom ratu. Ivan Merz je našao Boga i za njega je bio Bog središte njegovog života i opredjeljenja. Uzdajte se i Vi u Boga pa ćete i sadašnje teškoće lakše podnijeti. Drugim riječima, ostvarilo se ono što je on meni osobno rekao pred drugim biskupima u Sarajevu 1997. godine, kada je bio prvi puta u BiH, da svaki dan moli za Banjolučku biskupiju.
Ja sam dakako imao sreću još prije, da me je on, ne samo imenovao za biskupa, nego i posvetio za biskupa u bazilici sv. Petra 6. siječnja 1986. I nakon toga sam bio puno puta s njim zajedno, pogotovo na Biskupskim sinodama na kojima sam sudjelovao kao delegat i prijašnje Biskupske konferencije i sadašnje naše Biskupske konferencije BiH. Tako da je on doista volio nas i sam je to govorio. Ja ne mogu zaboraviti nikada i neću, mislim, do groba zaboraviti jednu, za mene, izuzetno dragu utješnu riječ. Za vrijeme rata, a to je bilo kad sam uz puno poteškoća uspio doći do Rima i posjetiti ga, rekao mi je otprilike sljedeće riječi: Znam kako je teško započeti sa procesom praštanja i pomirenja. I mi smo trebali 20 godina dok nismo započeli proces praštanja i pomirenja sa svojim susjedima. Za ono za što smo mi trebali 20 godina, vi to radite već u ratu – vi niste trebali ni 20 dana. Vi i sada radite na praštanju i pomirenju, propovijedate praštanje i pomirenje i činite to. Ja vas blagoslivljam, sve svećenike, redovnike, redovnice, vjernike... Nastavite, radite jako dobru stvar, ne samo za vas, tamo, u vašoj zemlji, nego za cijelu Crkvu“. To sada zvuči još dramatičnije, još ljepše, još ugodnije jer je to Božji svetac govorio. On je i za mene tada bio doista veliki Papa. Ja sam ga tako naslovio kad sam ga pozdravljao u svome govoru. „Evo, dragi Sveti Oče Ivane Pavle Drugi Veliki...“. „Veliki“... On, duboko sam uvjeren, ući će i službeno i u kalendar Crkve, sada kao svetac, kao što imamo nekoliko papa, s pridjevom „veliki“. Tako će i, sigurno, i ovaj naš suvremenik, veliki Božji dar našem vremenu, ući u povijest Crkve.
Drugim riječima, zahvalan sam doista duboko, duboko Bogu da mi je omogućio da sam i sada, u ime cijele moje napaćene biskupijske zajednice, svih dragih i vrijednih svećenika, redovnika i redovnica i vjernika i onih koji su protjerani i koji se ne mogu vratiti, iako se žele vratiti mnogi od njih, da sam ja ovdje danas mogao moliti na grobu našega zaštitnika: „Sveti Oče, sam si rekao da ti moliš za Banjolučku biskupiju svaki dan. Sad si još bliže Presvetom Trojstvu. Nemoj nas zaboraviti!“. (kta)