Propovijed biskupa Vukšića na Euharistiji koju su slavili biskupi BK BiH u bazilici Svete Marije Velike u Rimu

U okviru službenog pohoda biskupa BK BiH Svetom Ocu i tijelima Rimske kurije

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, od 10. do 17. ožujka 2015. nalaze se u svom službenom pohodu Svetom Ocu i tijelima Rimske kurije poznatom pod nazivom „ad limina Apostolorum“ (na apostolske pragove). Nakon što su, 13. ožujka prije podne obišli nekoliko ureda Svete Stolice, u popodnevnim su satima slavili Svetu misu u jednoj od četiri velike papinske bazilike u Rimu posvećenoj svetoj Mariji Velikoj (Santa Mari Maggiore). U ovoj se bazilici čuvaju posmrtni ostaci svetog Jeronima. Upravo na oltar ove bazilike stavljene su knjige slavenskih apostola i suzaštitnika Europe sv. Ćirila i Metodija nakon što je tadašnji Papa 867. godine odobrio njihovo vjerovanje i djelovanje. U kripti ispod glavnog oltara, pred relikvijama Betlemskih jaslica, slavili su 1930. godine prvu mladu Misu i dvojica hrvatskih kardinala blaženi Alozije Stepinac i Franjo Šeper.

Na Svetoj misi koncelebriralo je nekoliko svećenika studenata iz BiH i RH, koji se nalaze na studiju u Rimu, a sudjelovao je i veći broj rimskih i drugih vjernika koji su pobožno i sa zanimanjem slušali pjevane dijelove Mise na latinskom jeziku te hrvatske liturgijske popijevke. Na kraju Mise biskup Vukšić ih je pozdravio na talijanskom jeziku te ih upoznao da je riječ o biskupima iz Bosne i Hercegovine koji su došli u službeni pohod Svetom Ocu. Nakon Mise biskupe je došao pozdraviti i veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici g. Filip Vučak

Biskup Vukšić je uputio i prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti

Draga braćo i sestre!
U korizmenim čitanjima za vrijeme svete Mise Crkva vjernicima nudi odlomke u kojima se smjenjuju malo opomene malo utjehe, prijekori i pohvale, a sve u službi obraćenja.
U današnjem prvom čitanju čuli smo kako Gospodin, preko proroka Hošeja, kori Izabrani narod zbog otpada i klanjanja lažnim božanstvima na asirski način te ga poziva na obraćenje Bogu jedinomu riječima: „Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome, jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo. Uzmite sa sobom riječi i Gospodinu se vratite. Recite mu: 'Skini sa nas bezakonje i dobrohotno primi da ti prinesemo plod svojih usana. Asirac nas neće izbavljati i nećemo konje više jahati niti ćemo djelu ruku svojih govoriti: `Bože naš!` - jer u tebe sirota milost nalazi'” (Hoš 14,2-4).
Obraćenje na koje poziva prorok Hošea sastoji se u odmaku od lažnih bogova uz koje je bio pristao Izabrani narod. Upravo zbog toga ga Prorok opominje riječima: „Efrajime, što ti imaš još s kumirima? (...) Tko je mudar neka shvati ovo, i čovjek razuman neka spozna! Jer pravi su putovi Gospodnji: pravednici hode po njima, grešnici na njima posrću“ (Hoš 14,9-10).
Kad nam Crkva upravo ovaj odlomak nudi za razmišljanje, onda to čini – imamo pravo to pretpostaviti – zato što je uvjerena da ni vjernici naših dana nisu pošteđeni napasti da se klanjanju nekim novim kumirima, lažnim božanstvima svoga vremena, i na neke nove načine. Stoga je pitanje, koje bi svatko trebao postaviti sebi samomu i na njega odgovoriti u intimi svoje savjesti: Ima li kumira u mome životu i, ako ih ima, ne daj Bože, koji bi to bili? Ili ih, Bogu hvala, uopće nema.
Ako smo pak podlegli kojemu od suvremenih kumira, to jest pali pod utjecaj bilo čega što nas udaljava od izvornih vrednota Evanđelja, u tom slučaju i za nas vrijedi osnovna misao odlomka iz knjige proroka Hošeje: Odreći se kumira i vratiti se svomu Bogu. Ob-vratiti se NJemu! To vrijedi posebice u ovo korizmeno vrijeme jer je upravo taj poziv također osnovna poruka i poziv Korizme.
Ali koji je način povratka, ako smo se udaljili? Koji je pravi put? U čemu se sastoji obraćenje?
Odgovor na to pitanje nudi nam današnji odlomak iz Markova evanđelja u kojemu se opisuje susret jednoga pismoznanca, književnika, dobroga poznavatelja svetih knjiga židovske vjere, i Isusa.
Neposredno prije ovog odlomka, Markovo evanđelje donosi opise Isusovih susreta s farizejima i saducejima, a danas evo čitamo o Isusovu susretu s jednim pismoznancem. I znademo da Isus nije baš simpatizirao ustaljeno ponašanje ni jedne od ovih društvenih i vjerskih grupa. Farizeji su, općenito govoreći, bili hipokriti, umišljeni, licemjerni, ambiciozni, grabežljivi. Barem takav dojam je vladao o njima. A saduceji su važili za ljude koji su se ponašali kao oportunisti, koji nisu prihvaćali uskrsnuće kao dio mesijanskog očekivanja niti su prihvaćali besmrtnost duše. Naspram njima, pismoznanci su se držali slova zakona i često znali sva pravila napamet i prema njima se ponašali, te bi ih se moglo nazvati formalistima.
Jedan od tih pismoznanaca, vjerojatno umoran od nabrajanja i održavanja čak 613 zapovijedi, koje su pronalazili u Zakonu, umoran od formalizma a željan pravoga puta, dolazi Isusu i pita ga: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ (Mk, 12,28), koje on poznaje.
Bio je to pismoznanac dobre volje, što je Isus prepoznao te mu rado odgovora.
Podsjeća ga Isus na knjigu Ponovljenoga zakona u kojoj se nalazi zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A na tu Isusovu tvrdnju pismoznanac izjavljuje da se slaže da su te dvije zapovijedi najvažnije. No, iako se spoj ovih dviju zapovijedi bio dogodio već u židovstvu, ipak u tom religioznom krugu još uvijek pojam „bližnji“ nije imao općeljudsko značenje, jer je „bližnji“ prvenstveno bio onaj tko je pripadao Izabranom narodu ili barem prozelit koji je prihvaćao ova pravila.
Polazeći od ovih zapovijedi, to jest od obveze ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu koji je svaki čovjek, u dvostrukoj smo napasti mi kršćani: da se bavimo zasebno vertikalizmom a zasebno horizontalizmom, to jest odvojeno antropocentrizmom i odvojeno teocentrizmom, odnosno da o tomu teoretiziramo, odnosno da svoju življenu duhovnost prenaglasimo u jednom od pravaca zapostavljajući drugi element.
Naspram tomu, samo uvezanost ovih dvaju elemenata, njihovo uzajamno prožimanje i međusobna ovisnost, njihova istovremenost u našem duhu i našoj praksi, jest autentična kršćanska duhovnost, jest obraćenje u korizmenom duhu.
Kao kršćani znademo da ljubav prema Bogu hrani i održava ljubav prema bližnjemu, a ostvarena ljubav prema bližnjemu nadahnjuje i jača ljubav prema Bogu.
Draga braćo i sestre!
Nakon što je dobronamjerni pismoznanac pristao uz Isusovu tvrdnju da su ovo dvije najveće zapovijedi, Isus mu rekao: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“ (Mk 12,34). Ali, ako znademo da je Kraljevstvo Božje zapravo Isus sam, i da se postaje dio toga Kraljevstva po pristajanju uz Isusa, kako to da Isus ovom pismoznancu, nakon što je on ovako lijepo ispovjedio svoju vjeru, kaže da Kraljevstvo Božje zapravo nije ono što je pismoznanac ispovjedio, već da je to samo blizu Kraljevstva, odnosno da nije daleko od Kraljevstva Božjega.
Odgovor nalazimo u istini da je Isus, kao što je sam kazao, došao dopuniti Zakon, pa time dopuniti i ove dvije starozavjetne zapovijedi. Ako je tako, a jest, u čemu je Isusova dopuna u konkretnom slučaju?
Kao što nam je poznato Isus je za vrijeme svoje Posljednje večere, na oproštaju od svojih učenika, dao novu zapovijed ljubavi, koja je dijelom različita od ove koju je pismoznanac poznavao. To je zapovijed kršćanske ljubavi koja je dopuna starozavjetnoga Zakona. To je takva ljubav koja iz onoga stanja „nisi daleko od Kraljevstva Božjega“ prevodi čovjeka u samo Kraljevstvo Kristovo. Rekao je Isus: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13,34-35).
Dakle, kršćanska zapovijed da se ljubi bližnjega ne određuje da se ljubi kao sebe samoga, kako je ispovjedio pismoznanac, nego da se ljubi na način kao što je Isus ljubio. Prema tomu, nije sebeljublje kriterij i korektiv kršćanske ljubavi, već je uzor i pravilo Krist sam, odnosno Isusov način i primjer. To su njegova življena duhovna vertikala i horizontala, spojene u cjelinu križa i čvrsto držane zajedno tijekom cijeloga njegova života, a posebice u dramatičnom događaju Velikoga petka.
Stoga, beskrajno zahvalni svom Gospodinu i Spasitelju za ovaj nauk i djelo, molimo ga da nam svima podari korizmeno obraćenje, to jest odmak od svih kumira, a osobito kršćanski rastanak od sebe samih kao zadnjega kriterija ljubavi, i volju i snagu kako bismo mogli ljubiti kao što je Isus ljubio nas. Amen (kta)