Propovijed kardinala Puljića u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu

U okviru službenog pohoda biskupa BK BiH Svetom Ocu i tijelima Rimske

U večernjim satima u nedjelju, 15. ožujka 2015. biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine slavili su Svetu misu u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu u okviru svog službenog pohoda Svetom Ocu i tijelima Rimske kurije poznat pod nazivom „ad limina Apostolorum“ (na apostolske pragove)od 10. do 17. ožujka 2015. Euharistijskom slavlju predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupstvu,
draga braćo misnici,
draga braćo i sestre!

Svi smo slušali navještaj riječi Božje pa ću upravo o tome i govoriti. Jedan duhovni pisac kaže: tvoja propast počinje kada oguglaš na riječ Božju. O tome govori prvo čitanje. Ljudi nisu prihvatili Božju poruku i poticaj i počeli su propadati. A Bogu je stalo da spasi čovjeka unatoč njegovu bježanju. Iako čovjek, na neki način, ne prihvaća Božju riječ, Bog mu ipak daje šansu ne bi li ga spasio. U čovjeku ima nešto čudno da se, kada nešto odbija a nema argumenata, počne rugati. Tako je izrugivanje Božje poruke i Božje riječi samo pokazatelj naše nemoći i našeg bijega kako ne bi prihvatili ono što nam Bog poručuje.

Ipak, Bog objavljuje svoju Riječ i ta Riječ se utjelovljuje. Mi trebamo ne samo slušati Božju riječ nego i prihvatiti Riječ Božju jer je utjelovljena Božja Riječ Osoba. Prevažno je čuti kako Isus odgaja učitelja Nikodema. Odgaja ga kroz simboliku Staroga Zavjeta. Znamo da je zmija simbol zla, otrova. Ali, simbolika uzdignute mjedene zmije simbolika je lijeka. Ozdravljala je ljude od njihova zla. U razgovoru s Nikodemom Isus uspoređuje tu sliku sa sobom. Isus će biti uzdignut, bit će razapet, ali radi toga da liječi, da ozdravlja, da spasi. Nije nam napisano je li Nikodem to shvatio. Međutim, sada je pitanje, shvaćamo li mi? Isusov križ, koji je simbol spasenja, mi nosimo kao znak. Ali često zaboravljamo da je to i sadržaj, sadržaj spasenja i ozdravljanje od otrova. U Starom Zavjetu piše da bi, kad je koga ujela otrovnica, pogledali na uzdignutu zmiju i bili spašeni. Danas je otrovnica grijeh i nema gore zmije koja ujeda srce. Grijeh nije izvana nego ulazi unutra, prodire čovjeka. Čovjek se može osloboditi toga otrova, ne pogledom na križ nego prihvaćajući križ kao sadržaj oslobađanja od zla. To je smisao žrtve.

Kako govoriti o žrtvi u ovom vremenu kada čovjek trči za onim što je ugodno i korisno. Križ je nekako ukras, a sve manje sadržaj. Ukras je to koji pravimo od raznih materijala. Međutim, treba shvatiti onu Isusovu riječ: „Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!“. To je lijepo propovijedati. Ali kad nas zadesi da moramo prihvatiti križ, u nama se buni naša ljudska narav. Mi bi htjeli uteći od križa. Potrebno je otkriti smisao i sadržaj. Kada su sv. Bonaventuru upitali, gdje je naučio toliku mudrost, poveo ih u svoju sobu i doveo pod križ te rekao da tu knjigu čita svaki dan i da je još nije dočitao.

U korizmenom vremenu naš puk hrvatski jako pobožno sudjeluje u razmatranju Križnog puta. Nevjerojatno je s koliko pobožnosti prati Križni put. U tome ima jedna tajna. Čovjek sebe prepoznaje u Kristovoj patnji; prepoznaje svoje padove i podizanje, svoje muke i svoj znoj. Doduše, nitko se od nas nije do krvi znojio u borbi protiv grijeha. Ipak, taj Križni put odgaja čovjeka da shvati tajnu križa. Tu knjigu čita da bi je do kraja dočitao jer nije lako boriti se protiv tame. Čovjek u grijehu voli više tamu nego svjetlo, Tako Isus kaže: „Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo“. Iako znamo da je i najmanje svjetlo jače od tame, mi ćemo radije proklinjati tamu nego paliti svjetlo.

Zato je ova korizma divan izazov da čovjek pronađe sebe i prepozna se u svom kršćanskom identitetu, da vidi, gdje je ta Riječ Božja, ta utjelovljena Osoba, taj razapeti Krist, i ima li On mjesta u mom životu? Drugom riječju, moje kajanje jest paljenje svjetla; moja ispovijed jest usvajanje Kristova križa i ohrabrenje da se ne bojim života. U čovjeku ima sklonost koja se može izreći sljedećom rečenicom: ako nećeš raditi kako misliš, onda počneš misliti kako radiš. To je Europa. Prepustili su se raznim krivim stazama i prema njima donose zakona i to smatraju demokracijom. Jer, čovjek je počeo misliti kako radi umjesto da radi kako misli. Sve je manje kršćanskog uvjerenja i sve manje toga da Božja riječ čovjeku bude svjetlo i da prodre do srca. Možda je čujemo dok čitamo brojne informacije, ali premalo se integrira. Nema uvjerenja bez integriranja riječi Božje u svom srcu.

Tješe nas riječi sv. Pavla upućene Efežanima: „Ali Bog je tako bogat milosrđem da nas je, zaradi velike ljubavi prema nama iako smo bili mrtvi zbog svojih grijeha, oživio s Kristom“. Jedan naš profesor biblijske teologije kazao je da će, nakon što umre i dođe u raj, najprije poći sv. Pavlu i pitati ga: što si mislio dok si to pisao? Zaista se čovjek divi. Toliko godina „žuljamo klupe“ i studiramo teologiju. Napisane se tolike teze o poslanicama sv. Pavla, a još nismo prodrli do dubine poruke Božje riječi koja nam je upućena preko Pavla. Ni izdaleka. Sv. Pavao nije studirao jer nije bilo današnjih fakulteta i sveučilišta. Bog mu je dao. To je to – Božja riječ nije ljudska nego Božja. Ljudi su je prenijeli jer je Bog progovorio nama ljudima preko ljudi. Ali, to je Božja riječ. Važno je čuti riječi: Bog je bogat milosrđem. Te riječi papa Franjo tako uporno naglašava. Bog se neće umoriti dijeleći milosrđe nego se mi umorimo tražeći ga. Više volimo tamu nego svjetlo. Zato je ova nedjelja izazov po Božjoj riječi koja nas hrabri. Boga je bogat milosrđem. Prihvatimo tu riječ i slijedimo je kako bi istinski doživjeli Uskrs i kako bi nam taj Krist – razapeti, uskrsli, živi bio svjetlo u našem svagdašnjem životu. Amen.