Ne možemo prihvatiti da moramo nestati

Dramatičan apel katoličkih biskupa Republike Bosne i Hercegovine

Mi, katolički biskupi Vrhbosanske metropolije u Bosni i Hercegovini: nadbiskup sarajevski VINKO PULJIĆ i pomoćni biskup PERO SUDAR, biskup banjalučki FRANJO KOMARICA, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski RATKO PERIĆ, okupljeni u Rimu u povodu imenovanja nadbiskupa vrhbosanskog kardinalom, upućujemo još jedan žarki apel cijeloj Katoličkoj Crkvi i svjetskoj javnosti za zaustavljanje ove trogodišnje ratne tragedije i za njezino što hitnije ozdravljenje na području naših četiriju biskupija.

1. Katolička Crkva, ukorijenjena u hrvatskom narodu od samih početaka njegova dolaska na prostore Bosne i Hercegovine prije više od 13 stoljeća, doživljavala je tijekom povijesti svoj uspon i rast. U doba osmanlijske agresije polovicom 15. stoljeća Bosna i Hercegovina brojila je preko 80% katoličkog pučanstva. Od tada naovamo broj se hrvatskih katolika neprestano smanjivao, bilo zbog turskih progona, bilo zbog srpskih doseljenja, bilo iz drugih političkih i ekonomskih motiva. Godine 1991. bilo je u svemu pučanstvu 18% pripadnika katoličke vjere.

2. U jesen 1991. iznenada je otpočela ratna agresija na neka hrvatska mjesta u jugoistočnoj Hercegovini, a u proljeće 1992. Bosnu je napala ista Jugoslavenska narodna armija, koja se pretopila u srpsku vojsku te s područja Srbije i s područja Bosne i Hercegovine nanosila teške životne udarce svemu ne-srpskom stanovništvu. Užasnim etničkim čišćenjem, genocidom i svakovrsnim nasiljem do besramna silovanja tisuća žena brojno je ne-srpsko pučanstvo bilo primorano u progonstvo i u izbjeglištvo u inozemstvo, dok se drugi dio našao zbijen na prostoru od oko 30% Bosne i Hercegovine. Budući da je posrijedi osvajački, odnosno teritorijalni rat do istrebljenja ne-srpskog življa i uništenja svega njegova nacionalnog i kulturnog bića, s neizvjesnošću povratka na prvotno stanje, došlo je, nažalost, u pojedinim dijelovima zemlje i do oružana sukoba između muslimanskog i hrvatskog naroda. Taj je rat još više produbio ionako duboke rane i povećao negativne materijalne posljedice u ljudima. Washingtonskim sporazumom od 18. ožujka 1994. taj je krvavi sukob prestao, ali ga još uvijek nije nadomjestilo povjerenje u zdrav i ravnopravan suživot.

3. Posljedice tih krvavih višenacionalnih sukoba više su nego užasne po Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini, koja je od početka sustavno i u svakoj prilici branila i etička načela i etnička prava svih ljudi i naroda. Od 830.000 katolika još ih je na bosansko-hercegovačkom području oko polovica.
- Iz nadbiskupije sarajevske protjerane su dvije trećine hrvatskih katolika sa svojim svećenstvom. Prije ovoga rata bilo je preko 520.000 katolika. Od 144 župe ostalo ih je 90 bez vjernika, svećenika i crkava. Tri su svećenika-redovnika ubijena.
- Iz biskupije banjalučke, koja je brojila oko 120.000 katolika i gdje su katolici svakako željeli izbjeći svaki oružani sukob, također su protjerane dvije trećine vjernika. Od 47 župa slobodno ih djeluje samo 8. Ubijena su tri dijecezanska svećenika.
- U biskupiji mostarsko-duvanjskoj od oko 180.000 katolika našlo ih se oko 20.000 u progonstvu. Od 66 župa 9 ih je što potpuno što djelomično okupirano bez vidljive perspektive za povratak ljudi u njihove domove u dogledno vrijeme.
- U trebinjskoj je biskupiji od 17.000 vjernika oko 4.000 protjeranih, a od 15 župa 6 ih je ili posve zauzeto ili se nalaze na prvoj liniji bojišnice. U ovim posljednjim dvjema hercegovačkim biskupijama smješteno je više od 50.000 prognanika iz Srednje Bosne, ponegdje u gotovo nemogućim uvjetima.

4. Ratna se agresija vodila i još uvijek vodi na području Bosne i Hercegovine. Ali ta je agresija s njezinim krvavim posljedicama u krugovima svjetskih političkih snaga: Organizacije Ujedinjenih naroda, napose u Vijeću sigurnosti, u Europskoj uniji, u administraciji Sjedinjenih Američkih Država, zbog njihovih vlastitih interesa, nailazila sve do sada na različite stavove od ljudske i moralne neosjetljivosti do političkog popuštanja i otvorena podržavanja vrlo nehumana projekta očita agresora preko raznih "mirovnih" planova do sadašnje Kontaktne skupine. A sada kao da se svi nalaze pred odobrenjem praktične pobjede ratnog bezumlja, zla i gaženja etičkih zasada, ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava kao i građanskih sloboda.

5. Mi, biskupi Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, znamo da su brojni naši katolici kroz duga i burna stoljeća doprinosili duhovnom stanju i rastu Crkve, Kristova tijela, patnjom, mučeništvom i podnošenjem nepravdi. Ali ne možemo prihvatiti da danas, pred očima cijelog civiliziranog svijeta, moramo posve nestati, etnički očišćeni sa svojih povijesnih prostora. Zato apeliramo na Biskupske konferencije Europe i svijeta
da u naše biskupije pošalju svoje predstavnike, koji će se uvjeriti u istinitost i dramatičnost ovoga našeg vapaja. Također ih molimo da porade kod vlada svojih država:
- da se Bosna i Hercegovina, već međunarodno priznata, očuva kao cjelovita zemlja;
- da se etnička čišćenja na području Bosne i Hercegovine ne ozakone nego isprave;
- da se ljudsko pravo ne stavlja u nečiju ratnu snagu i oružje;
- da se svi prognanici mogu vratiti u svoje domove uz puno osiguranje jednakih prava na njihov ljudski, nacionalni i vjerski identitet.

6. Iako gladni, bosi i goli, prognani i poniženi, pa prema tome potrebni svake ljudske materijalne pomoći, mnogo više molimo i od članova Katoličke Crkve i od svjetske zajednice, da nas se tretira kao ljude i vjernike sa svojim temeljnim ljudskim i vjerskim pravima i jamstvima za ostvarenje tih prava.

(Apel je objavljen u Rimu, 30. studenoga 1994.,
a u ime biskupa Vrhbosanske metropolije potpisao
ga je kardinal Vinko Puljić, metropolita)