Hrvati u BiH su najveće žrtve rata

Promemorija biskupa BK BiH

Mi, članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sa svoga V redovitog zasjedanja u Sarajevu, 21. i 22. ožujka 1996., kojem prisustvuje i apostolski nuncij u BiH nadbiskup mons. Francesco Monterisi i delegat Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, upućujemo ovu Promemoriju najodgovornijim državnim predstavnicima u Bosni i Hercegovini. Duboko smo svjesni da prestanak ratovanja još uvijek ne znači ostvarenje mira. Znamo također da izgradnja povjerenja i potrebnih uvjeta za pravedan mir predstavlja dugotrajan i mukotrpan proces u kojem moramo sudjelovati svi, u prvom redu najodgovorniji ljudi u civilnoj vlasti. U nadi da će biti poduzete potrebne mjere u zaustavljanju i ispravljanju nepravdi i u izgradnji mira, želimo i ovom prigodom ponovno naglasiti temeljna načela za koja držimo da su obvezatna za sve.

Sustavi demokratskih zemalja počivaju na temeljnim ljudskim pravima, kao što su pravo na život, na vlasništvo, na dom i zavičaj. Čak i bez obzira na te sustave nedopustivo je, po naravnom zakonu, da se nasilno progone ljudi iz njihovih domova. I prema dodatku Statuta Haaškog suda uništavanje i prisvajanje privatne i javne imovine tretira se kao ratni zločin. A upravo se to događalo i, nažalost, događa na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje se nije štitilo ljude, njihova prava i slobode. Ta se praksa, u ime Božjeg zakona i ljudskog dostojanstva, mora čim prije i potpuno zaustaviti. Stoga je nemoralno izglasavati zakone koji prihvaćaju i odobravaju nepravdu. Jednako su neprihvatljivi prikriveni načini kojima se potpomaže potpuna obespravljenost ljudi. Omogućavanje sigurna povratka svima prognanima i izbjeglima u njihove, makar i razorene, domove jest prvi i glavni uvjet za pravedan mir. Odgovorni ljudi na lokalnom, regionalnom, državnom i međunarodnom planu dužni su povratnicima zajamčiti sigurnost i suprotstaviti se neredu, nasilju i nepravdi. Nasilno seljenje, pljačke, razbojništva i brojne životne nesigurnosti i dalje se nastavljaju na nekim područjima, tako da i oni koji su imali najviše optimizma počinju sumnjati u mogućnost opstanka Bosne i Hercegovine u kojoj će svatko moći, na svome, uživati puna ljudska i građanska prava i slobode.

Iako je Daytonskim sporazumom zaustavljeno Bogu hvala - krvoproliće na ovim prostorima, ipak u konkretnoj provedbi toga "sporazuma" otvorena su širom vrata ozakonjenju "etničkih čišćenja", daljnjih progona, gubljenja imovine i nemogućnosti povratka. Unatoč svemu tome, željni trajnog i pravednog mira, pozivamo sve odgovorne da uznastoje ispravljati nepravdu i uspostavljati pravdu.

Upozoravamo na više bitnih i hitnih potreba:
- svakoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici omogućiti ravnopravan pristup sredstvima javnog priopćavanja kako bi svatko mogao predstavljati i čuvati svoj identitet;
- vratiti svu nacionaliziranu i uzurpiranu imovinu vjerskim zajednicama, mislimo na hitnost povratka sjemeništa i gimnazije u Travniku, kao i drugih školskih zgrada;
- omogućiti nabavu i dostavu humanitarne pomoći bez nepodnošljivih administrativnih opterećenja;
- prilagoditi carinske propise da ljudi mogu što lakše nabaviti materijal za obnovu kuća i stanova;
- dijeliti novčanu pomoć za rekonstrukciju razorenih crkvenih objekata ne samo kao spomenika kulture nego i kao izraza vjerskih sloboda.

Neka najnovija svjetska istraživanja pokazuju da su pripadnici hrvatskog naroda i vjernici Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini najveća žrtva ovoga rata. Unatoč tomu, oni su, prema istom istraživanju, najskloniji praštanju i pomirenju. Tu smo spremnost na praštanje i poziv na pomirenje i mi biskupi na osobit način istaknuli u svojoj Poslanici od 25. siječnja 1996. Ta istina i naš poziv ne znači odreknuće od svojih legitimnih vjerskih, nacionalnih, kulturnih i svih drugih prava, nego, naprotiv, znači obranu neotuđivih prava, da svi žive na svome u punoj ravnopravnosti i slobodi. Katolička se Crkva, dosljedna svome mirotvorstvu i zalaganju za svakoga čovjeka, ne može odreći svoga djelovanja ni na jednom dijelu svojih biskupija u Bosni i Hercegovini. To što tražimo za vjernike Katoličke Crkve, jednako očekujemo i za pripadnike svih drugih vjerskih zajednica.

A Bog, "koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti i zamisliti" (Ef 3,20), udijelio nam svima svoj mir i blagoslov.

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH
Msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. adm. trebinjsko-mrkanski
Msgr. Pero Sudar, pomoćni biskup