Poruka BK BiH u prigodi desete obljetnice planiranog i odgođenog pohoda pape Ivana Pavla II.

Danas, osmog rujna ove godine navršava se DESET godina od onog, u posljednji čas dramatičnog odgađanja silno željkovanog 1. pastirskog pohoda Svetog Oca Ivana Pavla II. Sarajevu i Bosni i Hercegovini. To je povod i ovom našem obraćanju vama i svim ljudima dobre volje u našoj zemlji.

1. I ovaj put smatramo svojom dužnošću posvijestiti sebi i drugima da je papa Ivan Pavao II., najveći priznati mirotvorac današnjice, nebrojeno puta u posljednjih 13 godina djelom pokazao kako su mu na srcu svi stanovnici ove, nepravedno izmrcvarene pa čak i pravno zgažene zemlje. Želimo ponovno osvježiti neke trenutke toga njegova neumornog zanimanja za našu dramatičnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost i pozvati sve vas, članove Crkve u našoj Domovini, da molimo za Papu i provodimo u djelo njegove očinske savjete koje nam je davao u ime Isusa Krista, Dobroga Pastira svih nas. Također želimo potaknuti sve naše sugrađane kojima je na srcu pravedni mir i sretna budućnost ove zemlje da se još odlučnije zauzmu za liječenje teških ratnih rana iz naše nedavne prošlosti.

2. U predvečerje njegova odgođenog pohoda Sarajevu, 7. rujna 1994. g. mi, biskupi, pisali smo Svetom Ocu između ostalog: "Sveti Oče… mi smo osvjedočeni da ste Vi kroz cijelo vrijeme ovog strašnog rata bili s nama. A sada, kada Vam je onemogućeno da dođete k nama, Vi ste s nama 'sve više i više'. S tim uvjerenjem i s nadom u srcu da ćete k nama ipak doći – i to što prije – 'da braću utvrdite u vjeri', mi ćemo i ovu kušnju, uz Božju pomoć prevladati!"

3. Sveti Otac u svojoj je propovijedi, predviđenoj za euharistijsko slavlje u Sarajevu, 8. rujna 1994., a koju je istog dana izrekao pod misom za BiH u Castel Gandolfu uputio i ove snažne riječi: "Dosta je više rata! Dosta je više razornog bijesa. Ne može se više podnositi stanje koje rađa samo plodove smrti, ubojstava, razorenih gradova, upropaštene privrede, bolnica bez lijekova, napuštenih bolesnika i staraca, zaplakanih i razbijenih obitelji. Treba što prije postići istinski mir. Mir je moguć, ako se prizna prednost moralnih vrijednosti pred lažnim zahtjevima rase i sile."
U istoj nas je propovijedi također pozvao na 'opraštanje i traženje oproštenja'. "Bez takvog stava – rekao je Papa – teško je graditi mir. Nizanje 'krivnji' i 'kazna' neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda."

4. Kada sada, nakon 10 godina čitamo ili slušamo ove riječi, neosporno najvećeg moralnog autoriteta današnjice doživljavamo ih još uvijek vrlo suvremenim. Mnogo je od tada vode proteklo našim rijekama, izmijenila su se čak 10 puta sva godišnja doba, ali je nepromijenjenom ostala istina Papinih riječi da stvarnog mira nema nigdje, pa ga ne može biti ni u našoj zemlji, dok god više vrijede lažni zahtjevi nepravde, isključivosti i sile nego moralne vrijednosti – sloboda, istina, pravda i ljubav. Također neće i ne može biti trajnog i tako željenog mira među zavađenim susjedima ako se obostrano iskreno ne ponudi i ne zatraži oproštenje i pomirenje.

5. Sveti je Otac – Bogu hvala – ipak pohodio našu zemlju - i to dva puta - i na taj način više nego upečatljivo pokazao i nama a i svijetu koliko mu je stalo do nas, ovdašnjih katolika, ali i do svih drugih ljudi kojima je BiH domovina. U svojim snažnim porukama nama biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima i sjemeništarcima, kao i svim vjernicima katolicima, ali i u porukama predstavnicima drugih vjerskih zajednica i političarima domaćim i stranim, Papa je pozvao sve da se istinski i uporno zalažemo oko ispravnog liječenja ratnih posljedica u vlastitu srcu i u našem okruženju, te da se više zauzmemo za duhovnu i materijalnu i svaku drugu nužnu pomoć svim žrtvama rata.

6. U mnogim drugim slučajevima tijekom poratnog razdoblja, primajući službene delegacije crkvenih, političkih ili društvenih predstavnika iz BiH, Sveti Otac uvijek je iznova poticao sve, uključene u duhovnu, moralnu i materijalnu obnovu zemlje, da se ne umore oko izgradnje zajedničkog života utemeljena na istini i pravdi za svakog čovjeka i svakog naroda.
Tako je i ove godine primajući vjerodajnice veleposlanika naše države pri Svetoj Stolici izrekao vrlo znakovit govor. Evo samo nekoliko njegovih riječi koje izražavaju njegovu trajnu ljubav prema svim ljudima u našoj zemlji, prema istini i pravdi, opraštanju, ljubavi i miru: "Pozdravljam (isto tako) konstitutivne narode i ostale stanovnike BiH, koji su mi svi jednako prirasli srcu i koji su nazočni u mojim molitvama. Ljubav prema tim dragim pučanstvima potaknula me je da pođem na hodočašće u BiH u travnju 1997. i u lipnju 2003… Ova sam putovanja osjećao kao zahtjev svojega pastirskog poslanja da svakome donesem poruku ljubavi, pomirbe, oprosta i mira. Svoju sam braću katolike htio učvrstiti u vjernosti Evanđelju. Kako bismo postali 'graditelji nade' zajedno s ostalima, koji BiH smatraju svojom domovinom. Samo mir u pravdi i međusobnom poštovanju i samo promaknuće općega dobra u ozračju istinske slobode čine povoljan uvjet za izgradnju bolje budućnosti za sve."
Govoreći, zatim, o još uvijek postojećim 'brojnim teškoćama i izazovima s kojima se valja sučeljavati na gospodarskome, društvenome i političkom području' Sveti Otac ponovno je na prvom mjestu istaknuo "neriješeno pitanje izbjeglica i prognanika s banjalučkog područja, iz Bosanske Posavine i drugih dijelova BiH, koji čekaju na povratak na svoju zemlju u potpunoj sigurnosti kako bi tamo živjeli čovjeka dostojnim života. Ovu se našu braću i sestre – naglašava Papa – ne smije ostaviti same niti se smije dopustiti da se u svojim nadama razočaraju. Što vrijeme više odmiče to postaje žurnija obveza pružanja odgovora na njihova zakonita očekivanja i njihova patnja traži pojašnjenje od naše solidarnosti".
Sveti Otac, preko službenoga predstavnika naše države, i ovaj put ponavlja svoj nedvosmisleni, principijelni stav, i kaže: "Potičem BiH da bez oklijevanja ide putem mira i pravde. Želim istodobno podsjetiti kako je za jamstvo pravā pojedinaca i skupina prijeko potrebna stvarna jednakost svih pred zakonom i stvarno poštivanje bližnjega. Prikladno je u svezi s tim stvarati uvjete za iskreni oprost i za vjerodostojnu pomirbu, oslobađajući sjećanje od zlopamćenjā i od mržnji nastalih zbog podnijetih nepravdi i zbog umjetno stvorenih predrasuda. Ova velika zadaća – pojašnjava Papa – zahtijeva djelotvornu suradnju i ozbiljno zalaganje svih sastavnica društva, uključujući i političke čelnike." A zatim jasno ističe: "Svjesna svojega poslanja u svijetu, Crkva je tu već mnogo učinila, i nastavit će s potpunom suradnjom."

7. Riječi Svetoga Oca Ivana Pavla II. dokazanog prijatelja svih nas, zaslužuju da ih ozbiljno uzmemo k srcu i da se potrudimo, u prvom redu mi katolici, ali i svi ljudi dobre volje, koji žele za sebe i svoje bližnje sretniju i mirniju budućnost kako bismo te njegove naputke proveli u djelo.
Dok i ovom prigodom zahvaljujemo Svetom Ocu za svu iskazanu ljubav i solidarnost želimo ponoviti njegove iskrene i znakovite riječi izgovorene na završetku svete mise u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003.: "Zemljo Bosno i Hercegovino, Papa te nosi u svojem srcu i želi ti dane napretka i mira! Na sve zazivam blagoslov Svevišnjega, moleći Ga da u srcima sviju pobudi osjećaje oprosta, pomirbe i bratstva."

Draga braćo i sestre, dok vam danas još jednom dozivljemo u sjećanje dokazanu ljubav i očinsku skrb Svetoga Oca Ivana Pavla II. za sve nas, potičemo vas da se osobno i ubuduće još više trudite oko provođenja u život Papinih poruka!
Na sve vas zazivamo obilje Božjeg blagoslova po zagovoru Presvete Bogorodice, našega blaženika Ivana Merza i drugih naših nebeskih zaštitnika!"

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, v.r.
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik BK BiH v.r.
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, v.r.
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, v.r.