Vrhbosanska nadbiskupija
Na području na kojem se danas prostire vrhbosanska metropolija nema nekih znamenitih starih crkvenih i kulturnih spomenika, jer česti ratni sukobi i dugogodišnja turska vladavina brisali su pred sobom tragove Katoličke Crkve u Bosni. Zato Nazor u svojoj pjesmi "Rekoše" iznosi ono što nam se možda i danas želi nametnuti kao istina: da smo uvijek bili nečije roblje, da nam je prošlost zastrta sjenom, da nam je povijest nalik na groblje prekriveno korovom i da smo u vlastitoj kući stranci. Ipak i kamenje koje iz korova viri, nijeme i bezimene ploče, zidine i ostaci temelja porušenih crkava i samostana, stećci i spisi uvjerljivi su povijesni svjedoci našega postojanja na ovim prostorima.
Tako je Crkva na području vrhbosanske nadbiskupije bila organizirana još u rimsko doba. Istina, ne zna se točno kad je kršćanstvo stiglo u ove krajeve, ali je sasvim sig urno da se ono učvršćivalo u vremenu od I. do IV. stoljeća. Administrativna podjela rimskoga Ilirika na Panoniju i Dalmaciju, s njihovim metropolama Sirmiumom (Srijemskom Mitrovicom) i Salonom (Solinom) povukla je za sobom i uspostavu dviju crkvenih pokrajina sa spomenutim gradovima na čelu kao metropolijama. Srijemska metropolija preko svoje biskupije u Ciballae (Vinkovcima) držala je sjeverni dio današnje vrhbosanske nadbiskupije, dok je metropolija u Saloni (Solinu) imala više područnih biskupija na današnjem teritoriju BiH, čija imena doznajemo uglavnom iz zapisnika solinskih sabora 530. i 533. godine. Jedna od biskupija koja se nalazila na teritoriju današnje vrhbosanske nadbiskupije je Bistua Nova ili Bistues (negdje između Zenice i Travnika), na čelu koje se god. 533. nalazio biskup Andrija, a druga biskupija za čije ime znamo i koja je postojala na ovom području je biskupija Martari, lokaciju koje bi vjerojatno trebalo tražiti na sjevernoj strani Jablaničkoga jezera, ili oko izvora Vrbasa. Avarskim pustošenjem i kasnijim seobama slavenskih naroda od IV. do VI. stoljeća uništene su metropolije Sirmium (582.) i Salona (614.), pa njihova propast simbolizira nestanak svih biskupija i velikog dijela kršćanstva na ovim stranama. Iako je ovim pustošenjima kršćanstvo bilo skoro razoreno, krštenjem Hrvata u VII. i VIII. stoljeću, koje se počinje širiti s Jadrana u unutrašnjost zemlje, ono ponovno oživljuje u ovim krajevima. Veliki dio Bosne dolazi pod obnovljenu metropoliju u Splitu, koju će kasnije biskupije priznati svojom glavom. Prihvaćajući kršćanstvo, Hrvati su prihvaćali i ostatke kulturne civilizacije romaniziranog stanovništva pokrajina u koje su doselili, pa tako i elemente društvenoga života kao i elemente civilizacije i pučke pobožnosti, koja je u početku imala više poganskih nego li kršćanskih crta. Intenzivnija pouka uslijedila je tek novom i snažnijom crkvenom organizacijom, tj. uspostavom crkvenih središta, biskupija.
Kao mala oblast uz izvor istoimene rijeke, Bosna se spominje tek u IX. stoljeću. Do XV. stoljeća razvila se u relativno prostrano kraljevstvo, šireći se nakon propasti hrvatske nacionalne dinastije prema sjeveru k Savi i na zapad prema Jajcu i Bihaću. Sudbina bosanske biskupije usko je vezana uz povijest bosanske države. Bosanska biskupija spominje se prvi puta sredinom XI. stoljeća, i to da se njezino sjedište nalazi u Brdu u vrhbosanskoj župi, najprije kao sufragan Splita, koju zatim barski metropolit nastoji podložiti sebi, a kasnije u XII. stoljeću i dubrovački, da bi se na koncu pojavio i kaločki metropolit kao pretendent na ovo biskupsko sjedište sa željom da svoju vlast protegne na Bosnu uz pomoć ugarske države. Budući su ugarsko-hrvatski kraljevi polagali svoje pravo na Bosnu kao vazalnu banovinu, a u Splitu na nadbiskupskoj stolici nalazio se Ugarin, Kulin ban, prijatelj Dubrovnika uspijeva bosansku biskupiju učiniti sufraganom dubrovačke metropolije.
Kako je bosanska država već od XII. stoljeća pa sve do pada pod Turke (1463.) bila iznutra razdirana vjerskim sukobima između tzv. "bosanske Crkve" (bosanskih krstjana) i Katoličke Crkve, bosanski su biskupi potražili sebi mirniji kutak i odselili s Kaptolom na svoje imanje u Đakovo u Slavoniju. Tu su dobili desetak župa od Pečuške biskupije podloživši se kaločkom metropolitu, a u Bosnu nisu zalazili nego su njome upravljali preko vikara. "Bosanski krstjani", koji su najvjerojatnije u svojoj srži bili obdržavatelji stare nereformirane crkvene prakse i koji su se grčevito opirali novim oblicima feudalne europske crkvenosti, nisu u Bosnu privlačili samo misionare (dominikance i franjevce), nego i ugarske kraljeve koji su poduzimali križarske pohode kako bi navodno zaštitili katoličko pravovjerje u Bosni, dočim im je prava namjera bila osvajanje Bosne koju su svojatali.
Ovi vjerski sukobi u Bosni i nesloga velikaša izručivali su polako bosansku državu u ruke Turcima. U XIV. stoljeću Turci su sve žešće prodirali na Balkan zauzimajući polako pojedine državice Balkanskoga poluotoka, a Bosnu su stupnjevito uvlačili u svoje mreže preko njenih velikaša koji su se otimali za vlast. Tako su zapravo Bosnu njezini velikaši, šurujući potajno s Turcima, vlastitu zemlju uručili u njihove ruke i prije one kobne godine 1463. kad je Bosna "šaptom pala".
Posljedice turskoga osvajanja Balkanskog poluotoka za Katoličku Crkvu bile su teške. Biskupska su sjedišta na cijelom području ostala prazna, a biskupi koje je za te biskupije imenovao Bečki dvor, s namjerom da zaštiti svoje pravo imenovanja i pravo na te krajeve, živjeli su na kršćanskim dvorovima daleko od svojih biskupija. Tako se do osnutka Propagande u Rimu (1622.) događalo da u mnogim krajevima pod turskom vlašću nije bilo nikakve pastorizacije. Uz to, katolicima je u Turskom carstvu položaj otežavala i činjenica da nisu imali sređene crkvene uprave, jer se njihovo upravno središte nalazilo u Rimu koji je pak stoljećima bio animator ratova protiv Turaka. Zato tijekom turske vladavine veliki dio katolika iz Bosne seli preko turske granice u slobodnu Hrvatsku, Istru, Gradišće u Austriji i preko mora u Italiju, ili prelazi na pravoslavlje i sam islam. Isto tako seli i pravoslavni živalj sa svojih područja, te se nastanjuje duboko u hrvatskome katoličkom području u pograničnim dijelovima i u samoj Bosni. Time se tijekom turske uprave etnička i vjerska slika stanovništva u Bosni bitno promijenila.
Za razliku od drugih krajeva pod turskom okupacijom, u Bosni su s narodom ostali franjevci, koji su se odjeveni u turska odijela borili na Visokoj porti za katolička prava, te su svoje djelovanje proširili na čitavom turskom području, od Ugarske do Jadranskoga i Crnoga mora. Uz franjevce je u Bosni bilo i svjetovnog klera, pa i malobrojnih misionara iz drugih redova, posebno isusovaca i dominikanaca, ali se nisu mogli dugo održati na polju koje su franjevci držali isključivo sebi pridržanom. U zemlji su djelovali i svećenici glagoljaši, koji su većinom bili skromni i neuki, te im nije bilo suđeno doprijeti dalje od kapelanske službe. Posljednja trojica glagoljaša u Bosni umiru 1839. godine.
Godine 1735. uspostavlja se bosanski vikarijat koji preuzimaju franjevci vršeći provizornu biskupsku službu. U ovakvim uvjetima franjevci su razvili relativno bogatu religioznu književnu djelatnost, tiskajući svoja djela najprije na bosančici, kasnije na latinici. Ipak, uza sve napore ni oni nisu mogli izmijeniti tijek povijesti niti omogućiti Crkvi u Bosni njezin organski razvoj. Tek nakon ustanka i austrougarske okupacije Bosne dozrijevaju prilike da se obnovi redovita crkvena uprava u Bosni i Hercegovini. Godine 1881. papa Leon XIII. bulom "Ex hac augusta" uspostavlja u Sarajevu (staroj Vrhbosni) vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, dodjeljujući joj kao sufragane novoosnovanu banjalučku i mostarsko-duvanjsku biskupiju, kojoj je kasnije pridružena i postojeća trebinjsko-mrkanjska biskupija. Istom bulom papa zapovijeda da se uspostavi Kaptol u Sarajevu, te centralno sjemenište za odgoj biskupijskog klera za cijelu pokrajinu. Za prvoga nadbiskupa vrhbosanske nadbiskupije bio je imenovan Josip Stadler, svećenik zagrebačke nadbiskupije i profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Došavši početkom 1882. godine u Bosnu, Josip Stadler prima nadbiskupiju koja postoji samo na papiru, bez ikakve materijalne podloge i bez svjetovnog svećenstva. Stadler je vremenu od preuzimanja Vrhbosanske nadbiskupije 1882., pa do svoje smrti 1918. godine oblikovao Kaptol, podigao katedralu, sagradio veliko i malo sjemenište za odgoj svjetovnoga klera, doveo u Bosnu isusovce i sestre Kćeri Božje ljubavi, sagradio nekoliko crkava, osnovao redovničku Družbu služavki maloga Isusa kojima je povjerio svoja sirotišta, te osnivao gospodarstva za uzdržavanje stvorenih institucija. Sarajevo se u Stadlerovo vrijeme razvija u osebujno središte katoličkog tiska među Hrvatima, koji Stadler potiče, promiče i podupire. Ali već od samog početka mlada nadbiskupija pati od unutarnjih nesuglasica i vanjskih nemira, a posljedice tih nemira protegnut će se kroz čitavo stoljeće njezina postojanja.
Nakon Stadlerove smrti i u političkim prilikama nove državne tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije) upravu Vrhbosanske nadbiskupije preuzima nadbiskup Ivan Šarić (1922.-1960.). U vihoru II. svjetskog rata i u poratnom razdoblju komunističke vladavine nadbiskupija je pretrpila velike gubitke. Nadbiskup Šarić odlazi u emigraciju, Crkvi se oduzimlju odgojne ustanove i imovina, redovnice protjeruju iz Bosne, svećenike zatvaraju (mnogi se nisu ni vratili iz zatvora). U vrijeme odsutnosti nadbiskupa Šarića, nadbiskupijom upravlja najprije kao generalni provikar, zatim kao generalni vikar (1945.-1960.), a nakon toga od 1960. do 1968. i kao nadbiskup Marko Alaupović. Njega nasljeđuje nadbiskup Smiljan Franjo Čekada (1968.-1976.) koji 1969. godine ponovno otvara Bogoslovno sjemenište u Sarajevu. Nakon smrti nadbiskupa Čekade za vrhbosanskog nadbiskupa imenovan je Marko Jozinović (1977.-1989.), a godine 1990. nadbiskupiju preuzima Vinko Puljić, kojega je papa Ivan Pavao II. 1994. godine uvrstio u Kardinalski zbor, tako da je Bosna prvi puta u svojoj povijesti dobila i svoga kardinala.
Danas nadbiskupija obuhvaća 22.401 četvorni kilometar. Podijeljena je u četiri arhiđakonata i 13 dekanata. Nadbiskupija se nalazi pod zaštitom Presvetog Srca Isusova, Blažene Djevice Marije i sv. Josipa. Prije ovoga rata koji je u Bosni započeo u travnju 1992. godine (u Hercegovini pak još u jesen 1991. napadom jedinica JNA i srpskih paravojnih postrojba na hrvatsko selo Ravno, kad su se vlasti u Sarajevu ponašale kao da ne znaju o čemu se radi) nadbiskupija je imala 528.000 katolika u 144 župe, te 204 svećenika koji su zajedno s franjevcima provincije Bosne Srebrene (koja je imala 240 svećenika redovnika) radili među svojim pukom. Mnogi su biskupijski svećenici djelovali i u drugim hrvatskim krajevima i u inozemstvu. Osim toga, u nadbiskupiji su djelovala četiri isusovca i dva dominikanca. U Sarajevu su bile dvije teološke škole, jedna za odgoj dijecezanskog klera na kojoj se broj sveučilištaraca kretao između 65 i 75, a na novootvorenom Teološkom institutu bilo je upisano 192 sveučilištarca laika. Druga visokoteološka ustanova bila je za odgoj franjevačkog podmlatka, na kojoj se broj sveučilištaraca kretao između 75 i 80. Franjevci su imali i sjemenišnu gimnaziju u Visokom, dok su se nadbiskupijski sjemeništarci gimnazijalci školovali na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zadru. U nadbiskupiji je bilo mnogo redovnica. Postojale su tri provincijalne zajednice: bosansko-hrvatska provincija Školskih sestara sv. Franje, provincija Služavki maloga Isusa i provincija Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga koje su na području nadbiskupije imale 335 sestara. Osim ovih sestara, u nadbiskupiji djelovale su i sestre iz drugih redovničkih zajednica, Kćeri Božje Ljubavi, sestre Predragocjene Krvi Kristove, Marijine sestre, franjevke Hercegovačke provincije školskih sestara, sestre Družbe Kćeri Milosrđa, a jedno vrijeme djelovale su i sestre dominikanke; od klauzurnih redova sestre klarise u Brestovskom i sestre karmelićanke na Stupu. Redovnice su imale 24 samostana, a radile su po župama, bolnicama i staračkim domovima.
Nakon II. svjetskog rata katolici u Bosni uspjeli su uz pomoć izvana i usprkos protivljenju komunističkih vlasti obnoviti sve vjerske objekte koji su ostali u rukama Crkve. Veći dio crkvenih objekata bio je nanovo izgrađen. Kao što je već u uvodu spomenuto, vrhbosanska nadbiskupija nema nekih posebnih povijesnih spomenika, jer su ih Turci tijekom 450 godina svoje vladavine razorili i uništili. Od starih samostana koji su postojali i prije turskoga osvajanja Bosne, održala su se samo tri. U tim se samostanima čuvaju mnoge dragocjenosti važne za našu povijest: arhivi, knjižnice, pinakoteke, liturgijski predmeti.
Sada na teritoriju vrhbosanske nadbiskupije živi oko 200.000 katolika, a mnogi od njih nisu u svojim domovima. U 50 župa svećenicima još ni danas nije moguće pastoralno djelovati, a u velikom broju župa ostao je tek mali broj katolika. Nadbiskupija ima 208 dijecezanskih svećenika, od kojih 110 djeluje na teritoriju nadbiskupije. U ovoj nadbiskupiji djeluje i 140 svećenika franjevaca, od kojih su 94 uključena u župni pastoral, zatim tri isusovca, tri salezijanca i jedan dominikanac, te oko 150 redovnica.
Ratna pustošenja u Bosni i Hercegovini započela su u jesen 1991. godine napadom srpske vojske na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini. Započevši prethodno kratkotrajni rat u Sloveniji, zatim izvršivši agresiju na Hrvatsku pod izgovorom ugroženosti Srba od Hrvata, s istim izgovorom da su i ovdje ugroženi od Hrvata i Muslimana, Srbi su počeli vršiti genocid nad nesrpskim stanovništvom i u Bosni i Hercegovini. Posljedice ove srpske agresije za Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini su strašne. Srpske oružane snage uništile su na području vrhbosanske nadbiskupije 62 župe, a s njima i gotovo svu arhivsku građu. Župnici su samo iz pojedinih župa uspjeli spasiti crkvene matice. Nakon što su Srbi zaposjeli 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine, na kojemu je doista provedeno etničko čišćenje, stanovništvo Bosne i Hercegovine seli ili u treće zemlje ili se naseljava u slobodnim zonama Bosne i Hercegovine. Hrvati i Muslimani u početku zajedno brane ova područja, ali utjecajem sa strane posijano je sjeme nepovjerenja među njih. Stvaranje životnoga prostora i islamski fundamentalizam bio je uzrokom sukoba u dijelovima gdje su živjeli katolički Hrvati. Tijekom tih sukoba muslimanska je vojska devastirala ili uništala brojne crkve i crkvene zgrade. Veliki je broj katolika protjeran iz onih dijelova gdje je došlo do otvorenoga sukoba hrvatskih snaga s muslimanskom vojskom. U ratnom vihoru u vremenu od 1992. do 1995. od 528.000 katolika vrhbosanske nadbiskupije na području nadbiskupije ostalo je još 200.000. Ubijena su tri svećenika i jedna redovnica, a ne zna se koliki je broj katolika Hrvata ubijen ili se vodi kao nestali. Daytonskim sporazumom i podjelom države na dva entiteta omogućen je pristup pojedinim župama tek da se uvidi stvarno stanje. No, put do povratka prognanoga stanovništva bit će mukotrpan i težak, jer su neke crkve, crkveni objekti i stambene zgrade uništavane i nakon ovoga sporazuma, primjerice miniranjem ili paljevinom crkava u Pećinama, Donjem Vakufu, Skopaljskoj Gračanici i Putičevu, ili pak bombaškim napadima na crkvene zgrade u Sarajevu i Kraljevoj Sutjesci. Sve ovo te rušenje obnovljenih kuća ili ubojstva koja su se dogodila u srednjoj Bosni ulijevaju dodatni strah onima koji bi željeli vratiti se na svoja ognjišta.
Veliko ohrabrenje katoličkom puku Bosne i Hercegovine bio je pohod Svetoga Oca Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. godine. Njegovi pokušaji da pohodi Sarajevo i da donese, kako sam reče "riječ utjehe i solidarnosti tamošnjem napaćenom narodu", da stane "uz njegov bok i ohrabri ga", najzad su urodili plodom. On je došao, govorio, molio na grobovima naših predaka i tješio, govoreći nam: "S vama smo! Hrabro! Imate zagovornika kod Boga. Ime mu je Isus Krist, Pravednik! ... Sarajevo, Bosno i Hercegovino, tvoja povijest, tvoje patnje, tvoje iskustvo iz nedavnih ratnih godina, za koje se nadamo da se više nikada neće vratiti, imaju zagovornika kod Boga: Isusa Krista, jedinoga Pravednika. U Njemu zagovornika kod Boga imaju toliki mrtvi, kojih su se grobovi umnožili na ovome tlu; onih koje oplakuju majke, udovice, djeca koja postaše siročad. Ta tko bi drugi mogao biti zagovornik, kod Boga, svih tih patnji i svih nevolja? Ta tko bi drugi do kraja mogao pročitati ovu stranicu tvoje povijesti...?" Doista, nitko drugi. Ali taj zagovornik kod Boga, taj Isus Krist, jedini Pravednik, traži od nas da "praštamo i tražimo oproštenje", da se "oprosti i primi mir", jer "trajna je istina da tražiti oproštenje i oprostiti jest put posve dostojno čovjeka".
Ove riječi kao i napori oko pravednoga rješenja sukoba i kriznih situacija u Bosni i Hercegovini ulijevaju nam nadu da će katoličanstvo u Bosni moći ostati i opstati. A srušene crkve, kapele, devastirana svetišta, samostani i groblja, stotine tisuća prognanika i beskućnika, deseci tisuća ranjenih i poginulih, veliki broj ucviljenih i ožalošćenih obitelji izazov su vrhbosanskoj Crkvi da, kao i u prethodnim povijesnim razdobljima, i ovoga puta ustane iz pepela, nadvlada probleme i oporavi se, kako bi bila svjetiljka koja gori i svijetli svima u kući koja se zove Vrhbosna. A ona će to moći, jer ima "zagovornika kod Boga, Isusa Krista, jedinog Pravednika"!
Dr. Pavo Jurišić